Veštačke subatomske čestice

E: O tome sam ranije u nekim prilikama već govorio, pa se bojim da ću ponavljanjem postati dosadan. Možeš li mi reći da li se nečega od toga sećaš?

A: Sećam se da si stvaranje tih čestica uporedio sa padom mlaznog aviona u okean. Sva ta zbrka od komada aviona, virova, talasa, vrtloga, mehurova, to je, prema tvojoj teoriji slika koja opisuje situaciju do koje dolazi kada se sudaraju brze subatomske čestice. Još si rekao da je nemoguće sve to opisati nekim jednostavnim matematičkim formulama.

E: Zaista si time rekao ono najbitnije. Pokušaji stvaranja neke jednostavne teorije koja bi to pretstavila nekim jednostavnim zakonima su ćorav posao. Jednostavno, čestica koje mogu biti stvorene u tim sudarima je bezbroj, kao što im i energije mogu biti beskonačno različite. Pogled u neku knjigu koja se bavi tim pitanjima potvrđuje da sam u pravu. Tu vidimo da čestica pod nekim određenim nazivom može imati takoreći berzbroj različitih masa i energija. Takođe, sve se one munjevito raspadaju, prolazeći kroz neke periode u kojima usput, u tom raspadu, prelaze u druge čestice sa manjim, ali opet berzbrojno različitim energijama, od slučaja do slučaja. I od svih tih čestica na kraju ne ostaje ništa, osim energije koja je utrošena na njihovo stvaranje. Situacija se smiri na isti način kao što se smiri okean posle pada aviona, kada postepeno isčeznu i vrtlozi, i virovi, i mehurovi, a komadi aviona se smire na dnu. Na kraju ostanu talasi koji se raziđu na sve strane. Znajući ovo, samouvereno sam tvrdio da istorijski eksperiment u Ženevi neće pokazati ništa, osim ovakve slike. Kada bi geniji koji su postavili taj eksperiment, i potrošili grdne pare na njega, pravilno protumačili tu sliku, jednostavno bi potvrdili i dokazali moju Teoriju etera. Ali se oni tvrdoglavo drže Teorije relativnosti i Kvantne mehanike, pa tu sliku uzalud pokušavaju ugurati u njih. Očekivanje da će otkriti neku čarobnu česticu kojom će dokazati svoje pogrešne i nejasne pretstave o prtirodi Svemira sigurno će pasti u vodu. Samo, posle gromoglasne halabuke i tolikih uludo potrošenih para nije to lako priznati.

A: Priznajem da je slika koju o tome pruža tvoja Teorija prilično sugestivna i upečatljiva. Znači li to da o tome ni ti ne možeš reći ništa konkretnije.

E: Prosto je neverovatno, ali ipak mogu. Sećaš se da sam rekao kako u tom haosu postoji vertovatnoća da neka od tih čestica traje duže zato što osciluje u rezonanci sa stojećim talasima etera. Za energiju takve čestice važi jednačina koju sam već ranije izveo:

Wč3= K2Qč232PIλč (191)

E: Sada se može videti svrha prethodnog poglavlja, u kome sam definisao barionsko, mezonsko i eltronsko naelektrisanje. Naime, po tome kako ja zamišljam sudare i oscilacije subatomskih čestica, pošto su učesnici u sudaru uvek isti, uvek osciluju te iste prirodne čestice, proton sa baronom, elektron sa eltronom, ili pak eltron ili baron sami za sebe. Naelektrisanje protona, koje sam nazvao „barionsko", i elektrona, koje sam nazvao „mezonsko", izračunao sam, kao i eltronsko naelektrisanje, koje je jednako elektrostatičkom naelektrisanju elektrona. Baronovo naelektrisanje nisam našao mogućnost da izračunam, ali pošto sam ranijim razmišljanjem došao do zaključka da mora biti isto kao i eltronovo, toga ću se držati i sada.

A: Moram te prekinuti. Nemoj se ljutiti, ali se ne sećam na osnovu čega si zaključio da eltron i baron imaju jednako naelektrisanje?

E: Prvo, šta je, u mojoj Teoriji, naelektrisanje čestice? To je fizička veličina koju određuje sadejstvo čestice i etera. Ili, drugim rečima, način na koji kretanje etera utiče na česticu, i kretanje čestice na eter. A fizički izraz tog sadejstva jeste, ustvari, promena energije etera usled tog sadejstva. U vezi sa tim, zar se ne sećaš da je osnov svih mojih razmišljanja i dalnjih zaključaka bila početna pretpostavka da i eltron i baron jednako koče stojeći talas i da je jedina razlika, iz koje sve prtoističe, to što eltron osciluje a baron ne. Na osnovu toga sam zaključio da je energija polja koje svojim kočenjem stvara eltron jednaka 2/3 energije polja koje stvara baron. Jednakost elektrostatičkih polja elektrona i protona nekako mi je sugerisala da je i za to razlog što je u oba slučaja u osnovi jednako sadejstvo sa eterom. Trebalo bi da se sećaš toga.

A: Sada se sećam, ali mi nešto drugo nije jasno. Prvo si stvaranje veštačkih subatomskih čestica pretstavio kao potpuno haotičnu pojavu, a odmah potom kažeš da one nastaju oscilacijama uvek istih čestica. To mi zvuči protivurečno.

E: Možda zvuči protivurečno, ali je tako. Jednostavno, ako opet upotrebim sliku pada aviona u okean, uzmi da u okean uvek padaju tri tipa aviona, i da sve pojave posle toga potiču od udarca tih tipova aviona u vodu. Posle toga ja pretpostavljam da i nastale oscilacije, ili bar neke od njih, odražavaju osobine projektila koji ih je izazvao.

A: Ipak mi je to i dalje nejasno.

E: Pa to i sam celo vreme govorim, da je situacija u celini nejasna, ali da možda postoji statistička mogućnost da neke oscilacije odražavaju neke osobina projektila kojim su izazvane. Sada me ne prekidaj, nego pusti da kažem šta mislim. Pretpostavio sam da za takve oscilacije, ili čestice, važi jednačina (191). Takođe sam pretpostavio da je naelektrisanje takve čestice jednako naeletrisanju čestice koja je, svojim oscilovanjem, izazvala to oscilovanje koje je uzrok pojavi veštačke čestice. Pošto sam utvrdio da je takvih naelektrisanja tri, onda u jednačinu (191) možemo postaviti ili barionsko, ili mezonsko, ili eltronovo, odnosno baronovo naelektrisanje. Kada to znamo, lako je jednostavnim matematičkim putem uspostaviti vezu među masama, ili energijama, subatomskih čestica. Ako kao osnovnu uzmemo masu protona, možemo napisati ovakvu jednačinu:

Wč3= Wp 3 Qč2λpQp2λč (210)

E: Eto, ta formula mi uliva nekakvu nadu da će se pomoću nje moći izračunati energija neke veštačke subatomske čestice zabeležene u eksperimentu. Prvu proveru ove formule možemo izvršiti na prirodnim česticama, na energijama nuklearnog polja protona i mezonskog polja elektrona:

We3= 938,283 Mev3 206,5 λp345,48 λe

E: Po pravilu koje je utvrdio još Pitagora, a koje je prihvatila i klasična i moja Teorija, talasne dužine se u ovoj formuli moraju nalaziti u odnosu prostih celih brojeva. Pretpostavimo da je talasna dužina na kojoj osciluje elektron dva puta veća od talasne dužine na kojoj bi oscilovao, ako bi na to bio prinuđen, proton. Ako taj odnos postavimo u prethodnu jednačinu, dobijamo da je energija mezonskog polja elektrona jednaka 627,32 MeV. To se za manje od dva hiljadita dela razlikuje od energije elektrona iz formule(171). Time sam te uverio, nadam se, da formula (210) ima smisla.

A: Pošto su brojke neumoljive, moram prihvatiti i tu formulu. Ono što me opet buni je to što je ta formula jednostavna, dok sa druge strane stalno ističeš da je stvaranje veštačkih čestica haotičan proces koji se ne može opisati jednostavnim formulama.

E: Stvar je u tome što formula (210) opisuje samo retke izuzetke u tom haosu. Rekao sam ti, samo ako se nekoj čestici „posreći" da osciluje u rezonanci sa stojećim talasima etera, i da ima naelektrisanje jednako naelektrisanju matične čestice koja ju je stvorila, za nju važi ta jednačina. A u tom slučaju se talasna dužina takve čestice mora nalaziti u odnosu prostih celih brojeva sa talasnom dužinom stojećeg talasa. To je bitna okolnost, i zato ćemo tražiti takve čestice postavljajući takav odnos talasnih dužina u jednačinu (210). Počnimo tako što ćemo pretpostaviti da tražena čestica ima naelektrisanje eltrona, odnosno barona, pošto su obadva jednaka, i 345,48 puta manja od barionskog naelektrisanja. Što se tiče talasnih dužina, pokušajmo sa najjednostavnijim odnosom, to jest da su jednake. To znači da naša hipotetična čestica osciluje na istoj talasnoj dužini na kojoj bi oscilovao i proton. U tom slučaju energija tražene čestice po formuli (210) biće jednaka:

Wč3= 938,28 MeV3 1345,48 11= 2390971,87 MeV3        Wč=133,72 MeV        (211)

E: Dakle, po mojoj teoriji, ako bi veštački stvorena čestica imala eltronovo naelektrisanje e2, i ako bi oscilovala na talasnoj dužini protona, ona bi imala energiju od 133,72 MeV. Najpre, razmislimo koja je to ustvari talasna dužina protona? Ako se vratimo na jednačinu (142), koja pokazuje kako nastaje nuklearno polje, vidimo da je talasna dužina protona ustvari talasna dužina kojom osciluju stojeći talasi etera. To se moglo i očekivati prema onome što sam više puta ponovio, a to je da stabilne veštačke čestice osciluju u rezonanci sa stojećim talasima. To znači da im talasne dužine moraju biti u odnosu prostih celih brojeva, a najprostiji je 1/1. A sada preostaje najvažnija stvar, a to je da pogledamo u knjigu subatomske fizike, i utvrdimo da li je u eksperimentima nađena takva čestica. U tabeli stabilnih čestica, pod imenom „pion", a u grupi koju subatomska fizika naziva „mezoni", vidimo česticu sa izmerenom masom od 134,96 MeV. Kao što vidiš, moja teoretska čestica od te izmerene razlikuje se manje od jednog stotog dela. Obzirom da je Jukava dobio Nobelovu nagradu uz grešku od 30 stotih delova, ja bih, po pravdi, trebalo da dobijem 30 Nobelovih nagrada. Šta kažeš?

A: Kažem da sam opet ostao bez reči. Završetak priče o veštačkim subatomskim česticama je zaista efektan. Ne može više biti govora o slučajnim ili iskonstruisanim slaganjima iskonstruisane priče sa eksperimentalnim i izmerenim veličinama. Ja sam ti u šali već jednom dodelio Nobelovu nagradu, ali priznajem da se uveravam kako se sa tvojom Teorijom, koju opravdano pišeš sa velikim „T", ne može šaliti.

E: Drago mi je da to čujem. Ali priča o veštačkim česticama još nije završena. Sledeća u tabeli je čestica koja ima i elektrostatičko polje, odnosno, naelektrisana je u onom uobičajenom smislu. Zove se takođe pion, ali je naelektrisan, i ima masu od 139,57 MeV. Ja sam pretpostavio da je to u osnovi ista čestica, i da razlika u masi potiče od mase elektrostatičkog polja. Znači, treba masi od 133,72 Mev dodati masu elektrostatičkog polja. Tu masu, odnosno energiju, izračunaćemo po jednačini (192) ili (196), pošto su, u suštini, iste. Dakle, prema tim jednačinama, koje su, razume se, rezultat moje Teorije, energija elektrostatičkog polja je jednaka:

Wels= e22Rč= 16PIWč2K= 16PI133,72 MeV2157757,7 MeV=5,696 MeV

E: Prema tome je, prema mojoj teoriji masa naelektrisanog piona jednaka:

WPI+-=133,72, MeV+5,696 MeV=139,42 MeV (212)

E: U istoj ovoj knjizi i u istoj tabeli stoji, crno na belo, da je izmerena masa naelektrisanog piona jednaka 139,57 MeV. Moj teoretski se od ovog razlikuje za nešto oko jednog hiljaditog dela.

A: Jednostavno, neverovatno! Samo, objasni, otkuda i šta znači ovaj znak plus-minus, iako se nešto i sam domišljam.

E: To označava činjenicu da se subatomske čestice uvek pojavljuju u parovima, koje savremene teorije nazivaju česticama i antičesticama. One imaju jednaku masu i energiju, a međusobno se poništavaju u aktu „anihilacije". Dakle, to je neka vrsta ljubavnog odnosa gde partneri pojedu jedan drugog, tako da od njih ne ostane ništa, osim energije nastale njihovim uništenjem, a koja je prethodno uložena u njihovo stvaranje. Ovaj čin božanskog stvaranja sveta pripada Ajnštajnu, a kako dela bogova nije dozvoljeno ni kritikovati ni analizirati, i ovaj čin je ostao bez ikakvog objašnjenja. Ako se sećaš, moja Terorija tu pojavu tumači na sasvim prizeman način. Pošto su veštačke čestice, kao i prirodne, polja povećane ili smanjene gustine etera, već ta činjenica ukazuje da je nemoguće stvoriti samo jednu veštačku česticu, jer to onemogućava prosto zakon o održanju materije. Materija etera istisnuta iz jedne zapremine mora biti utisnuta u drugu zapreminu. Prilikom „anihilacije", sve se vraća u početno stanje, pritisci se izravnavaju, a oslobađa se energija upotrebljena da se eter istisne iz jedne zapremine i utisne u drugu.

A: Obnjašnjenje ti je zaista prizemno, možda i previše. Teorija relativnosti je kudikamo privlačnija, a to što je nedovoljno jasna, pre joj je prednost nego mana. Koliko samo prostora za filozofiranje, misticizam i religiozna razmišljanja pruža to stvaranje mase iz energije. Potrebno je samo malo maštovitosti pa da se u tom aktu vidi stvaranje materijalnog sveta iz Duha Božijeg. Ja, naprimer, to mogu sasvim lepo tako tumačiti.

E: Siguran sam da nisi ni prvi ni poslednji koji razmišlja tako duboko. U nekoliko navrata ja sam napomenuo da je baš u tome tajna popularnosti te teorije, što je toliko neodređena i nejasna da pruža neograničene mogućnosti da je svak tumači u svetlu svoje lične filozofije ili religije. Ona je izbrisala sve granice između nauke, religije i mistike, tako da je podjednako prihvatljiva i jednima, i drugima, i trećima.

A: A zašto onda nije prihvatljiva tebi?

E: Pa, u svakom vremenu nađu se sumnjalice i Neverne Tome, koje su, možda baš od Boga kažnjene da se muče. Nisam ja jedini, ima nas dosta, ali još uvek ne dovoljno da prevladamo pravoverne. Rekao sam ti i to da sam i sam u mladosti spadao u njih. A posle su me počele razjedati sumnje, pa sam, i na svoju sopstvenu žalost, dokazao da je ta „naučno dokazana" mogućnost da se ovlada vremenom, obična, neću reći laž, ali svakako neistina. Smrtni čovek u ovozemaljskom životu na vreme nema uticaja, to je reka koja nezaustavljivo i ravnomerno teče, i svakog od nas nosi ka neizvesnom kraju.

A: Zašto neizvesnom? Meni se čini da je baš obrnuto, da je taj kraj jedina izvesnost u životu svakog od nas, pa i u životu svakog živog bića.

E: Zavisi koji smisao se prida tom kraju. Naravno da se njime završava ovo fizičko postojanje, ali ipak i dalje ostaje neizvesnost da li je to potpuni završetak našeg bića. Oni koji sebe ubrajaju u ateiste tvrde da u tom pogledu nemaju sumnji, i da znaju kako je smrt kraj svega što se njih tiče. Drugi, koji se ubrajaju u vernike, opet tvrde da su sigurni kako će ih Bog primiti u svoje carstvo večnog života. Međutim, moram reći da u životu nisam sreo ni potpunog ateistu, ni potpunog vernika. U dubini duše (koja možda postoji, a možda i ne) svakog od njih gricka crv sumnje u svoju veru. Pa sam zato došao do uverenja kako pitanje stalno stoji otvoreno pred čovekom, u svoj svojoj veličini i dramatičnosti. Štaviše, mislim da je to najvažnije pitanje, a možda i jedino istinski važno.

A: Tvrdiš da to pitanje stoji pred svakim čovekom. Donekle se slažem sa tim, ali i ja imam neka iskustva. Ona mi govore nešto što se u velikoj meri razlikuje od tvog mišljenja. Naime, čini mi se da velika većina ljudi celog života izbegava da se direktno suoči sa njim. Stalno beži od toga, kroz rad, razne vidove zabave, kroz pijanstvo, kroz drogu. Samo mali broj ljudi odlučuje se da još za života stane licem u lice sa smrću. Tu spadaju, verovatno, razni isposnici i kaluđeri, filozofi i pesnici. Tu ne mislim na filozofe koji pišu knjige i pesnike koji pišu pesme, već na ljude sa duhom filozofa i pesnika. Štaviše, čini mi se da je opravdano pretpostaviti da takvi ljudi po nečemu nisu sasvim mentalno zdravi. Kao dokaz za to mogao bih navesti i primere velikih umetnika koji su završili u duševnim bolnicama, ili život završili samoubistvom.

E: Znam i ja dosta takvih primera. Odvukao si me na teren previše ispresecan stranputicama, i ja na njemu uvek zalutam. Seti se da sam ti još u početku razgovora rekao da zato ne želim lutati po njemu, i da se radije ograničavam na razmišljanja o problemima kojima se osećam dorastao. Zato me pusti da se vratim na subatomske čestice, za razliku od ljudske duše njih se nadam da mogu staviti u jednačine, bar neke od njih. Priznaješ li da sam dve izračunao na osnovu svoje Teorije?

A: Pošto tu činjenicu imam pred očima, ne mogu je poricati. Jedino me zanima da li savremene teorije to ne računaju i same, pa makar na komplikovaniji, pa recimo, i neispravan, način?

E: Ne, one nemaju nikakav način da teoretski izračunaju te mase. Pokušavaju ih opisati kojekavim „kvantnim" veličinama, za koje takođe ne znaju šta su, ali da im teoretski izračunaju masu, to ne mogu. Uostalom, te teorije i ne znaju šta je masa.

A: Za mene, kao laika koji ima veliko strahopoštovanje pred naukom, to je veliko čudo. I pored toga veliš da nisi uspeo zainteresovati fizičare za te svoje proračune?

E: Nisam uspeo, pa ostavimo to. Gledajući u spisak stabilnih veštačkih čestica, prema veličinama njihovih masa od oka sam procenio da su previše velike da bi njihova matična čestica mogla imati naelektrisanje e2. Vidi se da im je masa reda veličine mase mezonskog polja elektrona, pa sam pretpostavio da im je i naelektrisanje ono koje odgovara energiji tog polja, a to znači Qe2. Takvih masa u tabeli imamo ukupno tri. Prvo sam u formulu (210) postavio da je talasna dužina moje hipotetične teoretske čestice jednaka trostrukoj talasnoj dužini protona, i na taj način dobio:

Wč3= 938,283 MeV3206,5345,48 13, Wč=548,01 MeV (213)

E: U pomenutoj tabeli možeš videti veštačku česticu pod imenom η-mezon sa masom od 548,8 MeV. Od moje teoretske se razlikuje za nešto više od jednog hiljaditog dela. Kakav komentar možeš sada dati?

A: Ćutim i čudim se.

E: Evo ti još jednog razloga za čuđenje. Masa sledeće stabilne čestice u toj tabeli, pod imenom neutralnmog K-mezona, je 497,70 MeV. Ja sam u formulu (210) postavio da je talasna dužina hipotetičke čestice 4 puta veća od talasne dužine protona, i dobio:

Wč3= 938,283 MeV3 206,5345,48 14 Wč=497,87 MeV (214)

E: Kao što vidiš, razlika između moje teoretske čestice i ove izmerene u eksperimentu je manja od dva desetohiljadita dela. Pa dede, reci nešto pametno.

A: Ne treba nikakva pamet pa da se uvidi kako je svaka slučajnost apsolutno nemoguća. Jednostavno moram priznati da si tačnost svoje formule dokazao, sudskim jezikom rečeno, izvan svake razumne sumnje. A pošto si do te formule došao dosledno korak po korak na osnovu svoje Teorije, dokazana je i Teorija, a to je takvo naučno čudo da nikakvim rečima to ne mogu izraziti.

E: I ja sam mislim to isto. Ali, još nisam gotov. U tabeli veštačkih čestica imamo još jednu stabilnu, pod imenom naelektrisanog K-mezona, sa masom od 493,707 MeV. Tu masu samo na osnovu formule (210) nisam mogao dobiti, ali sam se brzo dosetio zašto. Zato što u formulu (210) nije uključena masa elektrostatičkog polja, čija veličina se najjednostavnije računa po formuli (192). Ako to uzmemo u obzir, onda se masi mezonskog polja mora pridodati i masa elektrostatičkog polja, pa tek tako se dobija ukupna masa naelektrisane čestice. Sledeći tu misao, otkrio sam da se, postavljanjem u formulu (210) talasnu dužinu 6 puta veću od talasne dužine protona, na prvom koraku dobija ova masa mezonskog polja:

Wmzp3= 938,283 MeV3 206,5345,48 16 Wmzp=434,955 MeV

E: Masa elektrostastičkog polja takve čestice, prema formuli (192), jednaka je:

Wep= 16PI434,955 MeV2157757,7 MeV=60,268 MeV

E: Kada to saberemo sa masom mezonskog polja, dobijamo da je masa teoretskog naelektrianog K-mezona jednaka:

Wč+-=495,22 MeV (215)

E: Razlika između mase ove čestice i eksperimentalno izmerene mase naelektrisanog K-mezona je oko dva hiljadita dela. Eto, tako sam na osnovu svoje Teorije izračunao sve mase stabilnih veštačkih čestica otkrivenih u eksperimentima.

A: Mogu samo ponoviti da sam u velikom čudu. Po to prosto liči na neku čaroliju. Posebno izgleda neverovatno da se to postiže pomoću sasvim jednostavne formule.

E: A šta sam ti govorio? Da su osnovni zakoni materijalne Vasione, ako su tačni, uvek jednostavni. Čim vidiš komplikovanu formulu, odmah je možeš uzeti sa rezervom. To dokazuju svi zakoni fizike i hemije, sve do pojave Teorije relativnosti i Kvantne mehanike. Ali, u osnovi ne valja ni jedna ni druga. Valjda te sada već u to ne moram ubeđivati, to sam već dokazao. Ali će dokaza biti još.

A: Priznajem da si dokazao svoju Teoriju, ali pošto Teoriju relativnosti i Kvantnu mehaniku ne poznajem nikako, ne mogu reći ni da si ih oborio ni da nisi. To pitanje ostaje za stručnjake, da li su te teorije, da se tako izrazim, kompatibilne sa tvojom.

E: Tu si se mudro ogradio, što je sasvim normalno. Razgovarao sam već sa profesionalcima, pa se ni oni nisu usudili da zauzmu određen stav, plašeći se greške i blamaže. Uostalom, do kraja me još nije saslušao niko.

A: Dok si izlagao kako zamišljaš nastanak veštačkih čestica, imao sam utisak da se pomalo ograđuješ zbog toga što ih tvoja Teorija ne može računati. A sad sam opet stekao utisak da je ograđivanje bilo nepotrebno, pošto si ih ipak izračunao.

E: Možda sam se zaista ograđivao, ali mislim da sam izneo opravdane razloge za to. Po mojoj Teoriji tih nazovi čestica može biti bezbroj. Jedino ograničenje je energija koja se može saopštiti projektilima kojima se stvaraju. Ja sam izračunao samo neke, i to takve koje, srećnim sticajem okolnosti, imaju određeno naelektrisanje i određenu talasnu dužinu. Međutim, ako pažljivo razmisliš o mojim formulama za barionsko, mezonsko i leptonsko naelektrisanje, uviđaš da je samo leptonsko naelektrisanje prirodna konstanta, a da se druga dva mogu menjati u uslovima eksperimenta. Mezonsko naelektrisanje elektrona koje sam izračunao pretstavlja njegovo mezonsko naelektrisanje u običnom stanju. Međutim, kao što sam ti opisao, u toku sabijanja elektrona ono se smanjuje sve do minimalne veličine, a to je leptonsko naelektrisanje. Pa sad, realno, elektron se može sudariti sa drugom česticom sa bilo kojim mezonskim naelektrisanjem koje ima u trenutku sudara. Veštačka čestica koja bi nastala u takvom sudaru ne odgovata formuli (210), pa se i ne može računati po njoj. A ako pogledaš u spisak veštačkih mezona, videćeš da ih je gomila, a po mom uverenju može ih se proizvesti bezbroj. Međutim, ja sam pomoću moje formule izračunao samo nekoliko. Svakako sam imao potrebu sebi objasniti zašto se ne mogu računati i ostali. Naravno, ja bih formalno mogao izračunati masu svake čestice, postavljajući u formulu (210) odgovarajuće naelektrisanje i talasnu dužinu, ali to ne bi značilo ništa, niti bi se takvim računom, koji se ne može proveriti, dokazivalo bilo šta. Čak mi se čini da je prilično čudno da se u tom haosu koji nastaje u sudarima ogromnog broja elektrona i protona nađu i takve koje zadovoljavaju uslove iz formule (210). Kao da Konstruktor Svemira namerno pravi zagonetke koje je, iako teško, ipak moguće rešiti. To se može reći i na drugi način: Slika o realnom svetu koju dobijamo preko naših čula je iskrivljena, ali je ipak u osnovi dovoljno verna da preko nje možemo saznati istinu o tom svetu. Za to je potreban veliki intelektualni napor, ali možda to i jeste cilj onoga ko nam je dao razum. U tabelama veštačkih čestica nalazi se i veliki broj bariona, što bi morale biti čestice koje nastaju kada u sudaru dođe do oscilovanja nuklona, odnosno protona. Među tim velikim brojem veštačkih bariona nema ni jednog stabilnog, i ni jednog koji se može računati po formuli (210). Morao sam sebi dati zadovoljavajuće objašnjenje zašto je tako. Pa, mislim, uglavnom zato što baron, koji je odgovoran za formiranje mase prirodnog nuklona, po svojoj prirodi ne može oscilovati u rezonanci sa stojećim talasima etera. Ta njegova osobina i jeste osnovni razlog što se u oblasti njegovog delovanja formira masa nuklona. Pa pošto ne može oscilovati u normalnim okolnostima, ne može ni posle sudara sa drugim nuklonom. Eventualno, može doći do kratkotrajnog praska, više nalik na pucanj ili šum, nego na harmonijsko oscilovanje. Zato ne može biti stabilnih veštačkih bariona. I kada nastanu, momentalno se raspadaju. Ja sam se onda prisetio takozvane Fureove teoreme. Fure je matematički dokazao da se svaki oscilatorni proces, pa i šum ili pucanj, može pretstaviti kao zbir više harmonijskih oscilovanja sa različitim frekvencama, koje se odvijaju istovremeno. Na osnovu toga sam pretpostavio da se mase veštačkih barina mogu objasniti kao rezultat više istovremenih oscilacija sa različitim frekvencama. I utvrdio sam da je zaista tako. Mase praktično svih bariona, pa i onih koji će se tek pojaviti u tim spiskovima, mogu se pretstaviti kao zbir dveju ili triju oscilacija sa različitim frekvencama, koje se međusobno nalaze u odnosu prostih celih brojeva. Međutim, pošto potrebne frekvence biram po potrebi, da bi odgovarale određenoj masi, ne pridajem tome preveliki značaj. To nije nikakav pouzdan dokaz, ali, sa druge strane, ipak je u skladu sa fizičkim zakonima. Dakle, nerado se hvatam za sumnjive dokaze, jer bi time samo relativizovao značaj onih pouzdanih. Zato rezultate računanja masa veštačkih bariona neću ni navoditi. Ako nekog interesuje, sa tim se može igrati i sam, i utvrditi da sam u pravu. Ja ću, tek za primer, navesti samo dve mase, i način na koji se dobijaju:

938,283+ 938,2832= Wč 3 Wč=1682,

E: U tabeli veštačkih bariona nalazimo česticu sa masom od 1670 do 1690 MeV. Tu odmah vidiš još jedno svojstvo većine takvih čestica, a to je da nemaju tačno određenu masu, već da ona varira u širim ili užim granicama. To samo potvrđuje osnovnu misao, da baron nema neke frekvence na kojima osciluje kao na sopstvenim, već da i one, budući samo trenutne i pojedinačne oscilacije, mogu biti različite, pa i takve da se ne nalaze u odnosu prostih celih brojeva. I navodim račun za samo još jednu masu:

938,2832+ 938,28316= Wč3 Wč=1116,33

E: U tabeli masa veštačkih bariona nalazimo česticu sa masom od 1115,6 MeV. Na ovaj način, kombinujući dve ili tri frekvence, mogu se dobiti mase svih bariona koje imam u priloženoj tabeli. Ovi računi su u velikoj meri proizvoljni, ali, okreni-obrni, ipak je to jednostavno objašnjenje za te mase, a postojeće teorije nemaju nikakvo. Ovim bih završio izlaganje o veštačkim česticama. Sizifov posao, da se sve opišu i klasifikuju prema tome kakav im je spin, magnetni moment, mehanički moment, da li se ogledaju ili ne ogledaju u ogledalu, parnost ili neparnost, da li se raspadaju u slabom, jakom ili elektromagnetnom međudejstvu i u kom vrermenu, i ne znam šta sve još, to prepuštam teoretičarima koji u tom poslu vide neki smisao. Ja ne vidim nikakav, osim što se pravilnim tumačenjem tih eksperimenata dokazuje postojanje etera, i objašnjava fizička suština mase. To, naravno, nije malo, već ima ogroman značaj, i ja zahvaljujem svim tim eksperimentima i eksperimentatorima, što su, praveći kolateralnu štetu, oborili sopstvene teorije i dokazali moju. To još uvek ne uviđaju, ali mislim da su blizu. Sada me zanima, pošto pričamo prilično dugo, da li si nešto od svega toga zapamtio, da li sam bar malo uspeo da ti otvorim oči? Kada gledaš svet oko sebe, da li iza tog privida, iza tih senki nazireš realnu stvarnost koju sam opisivao?

A: Nagomilao si toliko formula, naveo toliko novih ideja i činjenica, da to ne bi uspeo snimiti i zapamtiti ni kompjuter. Ali, mislim da sam osnovnu suštinu shvatio i zapamtio.

E: A šta podrazumevaš pod osnovnom suštinom?

A: U prvom redu to da prostor Vasione nije prazan, već da je sav ispunjen eterom, gasovitim fluidom ogromne energije. Čestice tog fluida kreću se tamo-amo brzinom većom od brzine svetlosti. Takođe je bitno da su i sva vidljiva tela u osnovi izgrađena od etera. Ono što iskustveno vidimo i doživjavamo kao čvrsta tela u praznom prostoru, ustvari su samo oblaci u eteru, samo malena povećanja njegove osnovne gustine, koja ispunjava ceo Svemir. Eto, to je osnovno, a da se zapamte detalji, brojke i dokazi, treba više vremena, to je nemoguće ovako na brzinu.

E: Potpuno se slažem. I ja, koji sam izvodio te račune, da ih nisam zapisivao, mnoge sada ne bih znao i morao bih ponovo razmišljati kako sam došao do njih. Ali, suština Teorije je zaista ona koju si zapamtio. Prostor Svemira nije prazan i pust, zamrznut na „apsolutnoj nuli". Kakva zabluda! Taj prostor je ispunjen tako ogromnom energijom da je to sebi takoreći nemoguće predočiti. U toku izlaganja neke vidove te enertgije sam ti konkretno predočio. Stojeći talasi elektrona imaju energiju od dva puta 0,511 MeV, a četvrtina te energije sadrži se u sferi sa radiusom elektrona. Putujući talasi koje zraći elektron imaju energiju od dva puita 105 MeV, a sadrže se u toj istoj zapremini. Sa gledišta našeg iskustvenog poimanja energije i njene veličine, to su već ogromne količine. A tu su i stojeći talasi etera, koji ispunjavaju celu Vasionu, i čije malo kočenje na baronu prouzrokuje stvaranje mase nuklona. Njihova energija će nam trebati i u nastavku izlaganja, pa ćemo sada izračunati kolika je, jer elemente za taj račun imamo. Jednostavno ćemo se pozvati na jednačinu (142):

Wnk= Wts Rts3λts (142)

E: U prethodnom izlaganju sam objasnio da je radius stojećeg talasa isti kao i radius polja unutar kojeg se formira masa odgovarajuće čestice. Neka to bude radius stojećeg talasa čijim kočenjem se formira masa elektrona. Kao što znamo, ta masa elektrona se anulira oscilacijama mezonskog polja, a mezonsko polje ima isti radius koji bi imala masa kada ne bi bila anulirana. Što se tiče energije, ako se sećaš, situacija je nešto malo složenija. Naime, mezonsko polje ima nešto malo veću energiju oscilovanja nego što je prvobitni gubitak energije kočenjem talasa, zato što eltron svojim oscilovanjem sa mezonskim poljem gura eter. Ali, u konačnom ravnotežnom stanju to očigledno nije tako, jer kada bi energija oscilovanja mezonskog polja bila veća od energije izgubljene kočenjem, pojavilo bi se polje razređenog etera. Pošto takvog polja nema, mora se zaključiti da se energija stojećeg talasa dodatno smanji, i da jednačina (142, primenjena na elektron koji osciluje, zahteva neku malu korekciju. Desnoj strani jednačine trebalo bi pripisati brojni koeficijent, koji bi energiju od 625,52 MeV preveo u energiju od 628,56 MeV. Da se opet ne zadržavamo na tome, objašnjenje se nalazi uz jednačinu (171). Uglavnom, bez tog brojnog koeficijenta jednačina (142) dala bi nam rezultat da je energija anulirane mase elektrona jednaka 2/3 mase protona, odnosdno 625,52 MeV. Ako to znamo, lako ćemo izračunati energiju stojećeg talasa etera, jer već znamo i odnos radiusa i talasne dužine. Neka nas na to potseti jednačina (152). Ako te činjenice postavimo u jednačinu (142), dobijmo:

625,52 MeV= Wts 11644 Wts=1028354,88 MeV (216)

E: Dakle, ovakvu džinovsku energiju ima stojeći talas etera koja se sadrži u sferi sa radiusom elektrona. Tačnije rečeno, energija stojećeg talasa je dva puta veća. Ranije sam istakao da za stvaranje nuklearnog polja sa određenom masom treba dvostruko veći manjak energije talasa. To znači, da bi se stvorila masa od 625,25 MeV, stojećem talasu treba da se kočenjem smanji energija za 2x625,25 MeV. Prema tome, stvarna energja stojećeg talasa se dobija ako se u jednačinu (216) sa desne strane umesto 625,25 MeV postavi 1251,04 MeV. U suštini, srednja gustina te energije je još veća, jer se u prostranstvu gde ne osciluje sa talasom i eltron tolika energija sadrži u sferi sa radiusom protona.

A: To su zapanjujuće cifre. Imaš li ti za to još neki dokaz, osim jednačine (142)?

E: Pošto smo na osnovu te jednačine tačno izračunali mase veštačkih subatomskih čestica, smatram da je njena tačnost eksperimentalno proverena. Prema tome, i ona je dovoljan dokaz da energija stojećih talasa mora biti onolika kolika se dobija preko nje. Da li je tako ili nije?

A: Možda jeste tako, ali ja nisam sposoban da sve to dovedem u vezu, pa ne mogu ni potvrditi ni poreći.

E: Ali će ozbiljni kritičari Teorije morati sve to dovesti u vezu. Ne može se na osnovu netačne jednačine izračunati radius protona i mase svih stabilnih subatomskih čestica. Priznao si da je slučajno slaganje teško moguće i u pojedinačnom slučaju, u dva praktično nemoguće, a u šest apsolutno isključeno.

A: To sam priznao, jer to mora priznati svako ko ima makar malo mozga.

E: To sam hteo čuti. A verovao ili ne, ja imam još jedan dokaz, naprosto spektakularan, i opet apsolutno neoboriv, da je energija stojećih talasa tačno tolika.

A: Vidim da ćeš nataviti sa iznenađenjima. A koji je to dokaz?

E: Doći će na red kasnije. Sada idemo da izračunamo kolika je haotična toplotna energija i gustina etera.