E: Ako si razmišljao o sličnim pitanjima, verujem da si morao doći do sličnog zaključka kao i ja, a to je da je najteže naći neke karakteristike kojima bi se okarakterisali baš ti najosnovniji pojmovi. Jednostavno, ispada da su oni to što jesu, i ništa drugo. Ne mogu se analizom rasčlanjivati ni na kakve elemente, jer su oni poslednji, najprostiji element. Ne mogu se opisivati promene kojima podležu, jer su nepromenljivi. Ne mogu se ni upoređivati, pošto liče samo na sebe same. Kada je reč o merenju, kao o nekoj vrsti upoređivanja, i tu vidimo da su, kako bi se reklo, mera sami sebi. Osim što su nestvoreni i večni, interesantno je da imaju još jedno zajedničko svojstvo, a to je da su i beskonačni, svaki na svoj način. Kada je reč o prostoru, češće se moglo pročitati i čuti mišljenje nekih astrofizičara kako je radius Vasione toliki i toliki. To je, po mom uverenju, još jedan primer zloupotrebe autoriteta nauke, kada se neupućenom narodu kao istine naturaju sumnjivi zaključci zasnovani na još sumnjivijim pretpostavkama. Ja bih, naprimer, voleo da mi ti vidovnjaci objasne, kad već znaju granicu Vasione, od čega je izgrađena ta granica, da li je u pitanju kameni zid, žičana ograda, ili su samo snimili granične karaule. A još više me zanima šta su videli iza te granice. Ako su videli nešto, teško je razumeti da i to nije nekakav prostor, makar prazan. A ako nisu videli ništa, to nije dokaz da tamo zaista ništa i nema, da se Vasiona završava dotle dokle su je ti naučnici obeležili. Što se mene tiče, čini mi se da je svaka beskonačnost neshvatljiva. Dolazim do zaključka da je sama priroda ljudskg uma takva da može uočavati i potom analizirati samo konačne veličine. Svaki pokušaj da se shvati, ili bar sebi u mislima jasnije predstavi beskonačnost, ispada nemoguć. To se uvek svodi na nekakvo zamišljanje sve veće i veće konačnosti. Kada pokušam zamisliti da je Vasiona konačna, to ispada nemoguće, baš iz razloga kojima sam se narugao takvim tvrđenjima, naime, da ta granica Vasione može samo odvajati prostor Vasione od nekog prostora izvan. A koliko god da proširujemo granice, uvek u mislima možemo taj proces produžavati za bar još jedan korak, pri čemu nijedan korak ne može biti poslednji. Ostaje jedini mogući zaključak, da je prostor Vasione beskonačan, bez obzira što je nemoguće tu činjenicu sebi jasno predstaviti.
E: Šta bi se još moglo reći o prostoru? Pa recimo to, da ga matematika opisuje sa tri uzajamno perpendikularne ose, prostor je trodmenzionalan. Veličina nekog izdvojenog dela prostora, kako smo to naučili u osnovnoj školi, dobija se množenjem tih triju dimenzija, što je neosporno tačno. Matematika se i tu pokazala sposobnom da korisno služi, ali i da se igra sa zdravim razumom. Na osnovu njenih formalnih pravila matematičari su izmislili nekakve prostore sa više dimenzija od tri. Kada bi se i ostalo pri shvatanju da je to naprosto jedno igranje sa matematikom, ne bi imalo većeg značaja, moglo bi se čak uzeti da je korisno kao treniranje mozga. Međutim, fizičari su te prostore, konstruisane pomoću matematike, počeli proturati kao neki viši vid istine, koji samo oni mogu razumeti, pa uveliko pričaju o „zakrivljenom prostoru, skraćivanju prostornih koordinata u zavisnosti od brzine kretanja, o prostorno-vremenskim koordinatama". Kao i za dobar deo ostalih besmislica u teoretskoj fizici, i za ove je u najvećoj meri zaslužan Ajnštajn, tvorac novog pogleda na svet. Ne znam kako ti gledaš na to, ali ja sam se uverio da je utoliko teže dokazati neistinu, ukoliko je ona očiglednija i apsurdnija. To je interesantna psihološka činjenica, i ja mislim da se može tumačiti nekako ovako: Kada bi neko uvažavao razloge zdravog razuma, on ne bi ni prihvatio apsurdno, pa je unapred beskorisno u diskusiji sa njim pozivati se na logiku i zdravi razum. Kao i svaka vrsta vere, i ta kvazinaučna vera ne zasniva se na razlozima i dokazima, već na potrebi da se veruje ili na nekim autoritetima koji ne podležu kritici zdravog razuma. Kako je moguće dokazivati da se prostor, dakle praznina, može iskrivljavati ili sabijati, ako je već samo po sebi jasno da je to nemoguće. Zašto baš u matematici postoje aksiomi koji se ne dokazuju? Ja mislim da to nije zato što je pravilo postavio Euklid, već upravo zato što matematičke aksiome nije moguće dokazivati, kao što ni jednu, osnovnu i poslednju istinu nije moguće dokazivati. Ona je jednostavno tačna sama po sebi, jer kao takva postoji, sama po sebi. Ako se, sticajem nekih čudnih okolnosti, usvoji da u proceni tih osnovnih istina nije merodavan zdravi razum, već neutemeljeni stav nekog pojedinca ili grupe, onda pozivanje na zdravi razum više nema efekta. Autoritet tog pojedinca ili grupe postavlja se iznad zdravog razuma. Mi živimo u vremenu kada se od strane vladajuće ideologije u nauci uporno nameće baš to uverenje, da zdravi razum nije merodavan u proceni istine. Merodavni su uglavnom postulati Teorije relativnosti. O problematičnosti tih postulata, o činjenici da veliki broj naučnika tu teoriju odbacuje, praktično se ne govori ništa, uporno se natura uverenje da je ona nesumnjivo tačna. Poznato je, naprimer, da ni Tesla, koji je bio savremenik Ajnštajna, nije prihvatao tu teoriju. Čovek i nehotice pomisli na često pominjanu „teoriju zavere", naime, da se sve to namerno radi sa nekim ciljem koji nema veze sa naukom. Pre samo nekoliko dana, naprimer, preko televizije servira nam se senzacionalna vest, da je neki mali Amerikanac, oboleo od autizma, takav genije da je proširio Teoriju relativnosti. Postavlja se pitanje, kakva je svrha takve informacije, i o čemu ona informiše bilo koga, a pogotovo prosečnog gledaoca, koji nema pojma o Teoriji relativiteta, osim što mu se s vremena na vreme sugerira kako je to neka visoka istina koju on ne može razumeti. Da nije možda cilj te informacije da podgreva uverenje o nadmoći američke nauke i nacije, da izazove strahopoštovanje?
E: Kao što vidiš, o prostoru sam u ovm poglavlju govorio najmanje, jer se i nema bog zna šta reći, osim da je prostor to što jeste, da postoji u večnosti i da je beskonačan. Ako ti imaš šta dodati, ili ako se sa nečim ne slažeš, imaš reč.
A: Nemam baš mnogo da dodajem. Uglavnom, više me vuče da nešto kažem o tvojim uopštenim razmišljanjima. Uglavnom se slažem da laik nema ni znanja ni interesa da kritički razmišlja o informacijama koje mu se serviraju od strane medija. Ali, sa druge strane verujem da ih taj laik, da li zbog neke mudrosti, da li zbog nezainteresovanosti, ne uzima previše ozbiljno. Kako bi narod rekao, na jedno uvo uđu, na drugo izađu. Ako im je cilj, po kako ti reče teoriji zavere, da ispiraju mozgove tempiranom propagandom, ja u moć propagande ne verujem baš mnogo. Iskustvom i razmišljanjem sam se uverio da ne prolazi u narodu svaka propaganda, niti uvek postiže planirani cilj. Često se dešava da narod „okrene ćurak naopako", pa reaguje na način suprotan ciljevima propagande. To ti je jako složeno pitanje, kao i sve drugo kada je u pitanju čovekova duša, previše složeno da bi se moglo ukalupiti u neka čvrsta pravila. Uglavnom, svi znamo da se propagandom služi politika, a što se tiče nauke, o tome nisam razmišljao. Još nešto si rekao što bi trebalo razjasniti, odnosno, da su i prostor, i materija, i kretanje, i vreme, beskonačni svako na svoj način. Priznajem da ne razumem kakve su to razne vrste beskonačnosti.
E: Postavljaš nezgodno pitanje. Kako objasniti razne vrste beskonačnosti, kad sam već priznao da je nemoguće razumeti samu beskonačnost. Teško je naći reči da se objasni neko saznanje koje je više u oblasti intuitivnog nego racionalnog. Ja prosto osećam da su prostor, materija, kretanje i vreme beskonačni na različite načine. Ako već moram nešto reći, prostor je nekako celovit, homogen i sveobuhvatan, i kao takav prostire se na beskonačne udaljenosti. Materija pak nije homogena, ona se sastoji od isprekidanih delića, ali je ukupna količina tih delića beskonačno velika. Kretanje je opet beskonačno zato što se sva beskonačno velika materija kreće u beskonačno velikom prostoru. Što se tiče vremena, tu je najteže reći bilo šta pametno. Recimo, ono mi asocira na beskonačno veliku i beskonačno duboku reku, koja izvire negde u beskonačno udaljenoj prošlosti, a lagano tekući stalno istom brzinom uliva se negde u beskonačno udaljenu budućnost. Znam da time nisam ništa rekao, ali bolji odgovor ne znam.
A: Moram se zadovoljiti njime, jer ni sam ne znam ništa bolje. Jednom prilikom čuo sam pokojnog Patrijarha Pavla kako iznosi interesantna razmišljanja o vremenu. Rekao je da za Boga, koji je večan, vreme uopšte ne postoji. A za nas smrtnike takođe je teško shvatiti šta je suština vremena. Ako razmišljamo o prošlosti, ona realno više ne postoji. Ako pak razmišljamo o budućnosti, ni ona ne postoji. Znači da realno postoji samo sadašnjost, ali je i to teško shvatljivo. Možemo se upitati, koliko dugo, odnosno, koliko vremena postoji sadašnjost, kad u jednom nemerljivo kratkom intervalu koga smo svesni u datom momentu, sve što zapažamo odlazi u prošlost, koja ne postoji. Sadašnjost je dakle jedna nemerljivo uska granica između dva nepostojanja. Šta je u takvom zaključivanju tačno a šta nekakva sofistika, ja ne znam.