Priroda elektrona

E: A sada počinjem priču čiji je zaplet dostojan da ga zajedničkim snagama rešavaju Šertlok Holms, Arsen Dipen i Herkul Poaro. Na osnovu malog broja informacija postavljamo sebi zadatak da rasvetlimo najveće tajne materijalnog bića Vasione. Napominjem da ne postoji direktan put ka tome cilju. Moraće se praviti pretpostavke, više ili manje logične, na osnovu njih konstruisati rešenja, a na kraju ta rešenja proveravati na nekim eksperimentalnim činjenicama. Prirodno je da počnemo od tvog poslednjeg pitanja, kako stojeći talasi elektrona mogu prenositi energiju koja slobodno putuje kroz prostor? Odgovor je jednostavan: Oni to ne mogu. Ako nisi zaboravio, kada sam izlagao prirodu mase, i način njenog formiranja, rekao sam da masu nuklona formiraju stojeći talasi etera, a masu pozitrona, ili drugim rečima masu elektrostatičkog polja protona formiraju putujući talasi. Već u ranoj fazi svoje Teorije čvrsto sam osećao, na osnovu jednakosti elektrostatičkog polja protona i elektrona, da i jedno i drugo formira isti kreator, a to je elektron. Verovao sam da oscilacije elektrona na mestu gde osciluje razređuju eter, a da njegove oscilacije istovremeno emituju putujuće talase koji, kočeći se na protonu, formiraju elektrostatičko polje, sabijajući eter u oblasti gde se koče, tj u oblasti protona. Razumeš li ideju?

A: U osnovi mi je jasna, ali samo toliko. Na prvi pogled mi se čini da se, baš na osnovu jednakosti polja, može pomisliti da se oba polja formiraju istim talasima. Međutim, iz toga što si rekao proizilazi da su to dve različite vrste talasa. Ispada da elektron stvara dve vrste talasa, stojeće i putujuće. Kako je to moguće, i kako je moguće da različiti talasi formiraju polja jednaka i po jačini i po topografiji?

E: Moguće je zahvaljujući prirodi elekltrona. Ko ga je takvim zamislio i konstruisao, ostaje večito pitanje, kao i pitanje ko je konstruisao Svemir. Mene najviše zadivljuje jednostavnost principa na kojima sve to funkcioniše. Da krenemo u razmišljanju od osnovne razlike kojom se odlikuju eltron i baron, kako sam, radi jednostavnijeg izlaganja, nazvao čestice koje su odgovorne za formiranje polja elektrona i nuklona. Ta osnovna razlika je da eltron osciluje zajedno sa talasom koji ga „ljulja", dok baron to oscilovanje ne prati. Prvobitno sam zamišljao da baron miruje, ali sam brzo zaključio da je to nemoguće. Baron pod udarcima talasa takođe osciluje, ali haotično, bez reda, otprilike tako kao što osciluje čestica kod takozvanog Braunovog kretanja. Zašto se oni tako ponašaju, to je nemoguće utvrditi, a logično ispada da bi moglo biti zbog različite inercije tih dveju čestica.

E: Posle toga dolazi pitanje koje su posledice te razlike u njihovom kretanju? Rekao sam, baron, ne mogući pratiti oscilovanje talasa, ometa njihovo oscilovanje, tako da talasi koji osciluju u oblasti barona imaju manju energiju. Usled toga se smanjuje njihov pritisak, a da bi se to smanjenje pritiska kompenzovalo, poraste gustina etera. Ta povećana gustina etera i jeste uzrok pojave mase nuklona.

E: A sada obratimo pažnju na eltron. Po pretpostavci, eltron prati oscilovanje talasa koji ga gura. Upitaj sebe, da li u takvom slučaju eltron ometa oscilovanje talasa?

A: Ako upotrebim analogije kojima se ti služiš, to je kao da vozim auto istom brzinom i u istom smeru kao i gomila automobila oko mene. Ispada da ne smetaju ni oni meni, ni ja njima, znači, ne ometamo se u vožnji.

E: Odlično, baš tako i ja mislim. Pa dakle, da li eltron ometa oscilovanje stojećih talasa etera?

A: Valjda smo zaključili da ne ometa.

E: Samo polako. Postoje finese koje nismo uzeli u obzir. Možeš li pretpostaviti koliko stojećih talasa osciluje u nekoj zapremini u eteru?

A: Pa, valjda jedan.

E: Valjda, ali ne mora biti tako. Ako bi bio jedan, morao bi oscilovati u pravcu ili x, ili y, ili z ose. A zašto bi oscilovao u smeru neke od te tri ose? One su potpuno ravnopravne, sa jednakom verovatnoćom može oscilovati u bilo kom od ta tri pravca. Slažeš li se sa tim?

A: Nema razloga da se ne složim.

E: Na osnovu toga sam ja zaključio da tako i biva, da u jedinici zapremine osciluju tri talasa, po jedan u smeru svake od koordinatnih osa. Ako pretpostavimo da je tako, sledi pitanje: Kako se u toj situaciji ponaša eltron? Da budem konkretniji, može li on pratiti oscilovanje sva tri talasa?

A: Teško. Logično izgleda da prati samo jednog.

E: I tu se slažemo. A ako osciluju tri talasa, a eltron prati oscilovanje samo jednog, te samo njega ne ometa, znači da ostala dva ometa u oscilovanju. Čini li ti se zaključak ispravnim?

A: Tako ispada.

E: Prema tome, konačan zaključak je da se zbog oscilovanja eltrona efekat kočenja talasa umanjuje, tako da je taj efekat jednak 2/3 efekta kočenja koji bi postojao kada eltron ne bi oscilovao sa talasom. Čini mi se da smo do tog rezultata došli na ispravan način?

A: Slažem se.

E: Razvijamo ideju dalje. Nameću se dva osnovna pitanja. Prvo: Koliki je taj efekat kočenja u odnosu na efekat kočenja od strane barona? I drugo: Pošto kočenje etera od strane barona stvara masu nuklona, zašto kočenje od strane eltrona takođe ne stvara neku sličnu masu? Pošto pouzdanih odgovora nema, te moramo dalje napredovati na osnovu hipoteza, koju da postavimo kao odgovor na prvo pitanje? Ja sam se u toku stvaranja ove teorije uverio da Tvorac Svemira, ma ko on bio, uvek poštuje princip maksimalne jednostavnosti. Ako uzmemo da taj princip važi i u ovom slučaju, u kom odnosu se nalaze efekti kočenja talasa od strane barona i eltrona?

A: Pa, ako je tako, čini mi se da je najjednostavniji odnos 1:1, odnosno, da su ti efekti jednaki. Tačnije rečeno, bili bi jednaki kada eltron ne bi oscilovao sa jednim od talasa. Ali pošto osciluje, prema onome što smo zaključili, odnos je 3:2. Da li sam pogodio?

E: Da, to je i moj zaključak. Ta ideja, da su baron i eltron, odnosno nuklon i elektron, po svojoj suštinskoj prirodi slični, ma koliko bila neobična, od početka mi se nametnula, a nejasni, intuitivni razlog za nju bila je jednakost elektrostatičkih polja protona i elektrona. Razmišljao sam, ako proton koči eter u istoj meri u kolikoj ga svojim oscilovanjem elektron gura, znači da bi elektron koji ne osciluje bio isto što i proton. Time ne želim reći da je to zaista istina, govorim samo o načinu na koji sam razmišljao. Vremenom sam se zadržao na rezultatu do koga si, pod mojom sugestijom došao i ti, da je odnos efekta kočenja od strane barona i eltrona jednak 3:2. Ali, to bi značilo, ako se zadržimo samo na toj pretpostavci, da bi se u oblasti eltrona morala formirati masa jednaka 2/3 mase nuklona. Pošto nuklon ima masu jednaku 938,28 MeV, eltron bi morao, ako nam je hipoteza ispravna, formirati masu jednaku 625,52 MeV. Međutim, činjenica je da takva masa u sastavu elektrona ne postoji. Njegova je masa jednaka 0,511 MeV, i štaviše, posledica je razređenja a ne zgušnjavanja etera. Znači li to da našu hipotezu treba odbaciti kao neispravnu, šta misliš?

A: Mislim, kada bi bila neispravna, ti mi je ne bi ni suigerisao. Verujem da si našao objašnjenje za tu prividnu nelogičnost.

E: Našao sam objašnjenje, i to takvo koja doslednom logikom vodi dalje. Rekli smo da eltron, po svojoj prirodi, može oscilovati sa talasom. To vodi zaključku da on može oscilovati u taktu sa svakom zapreminom etera koja osciluje. Pretpostavimo sada da formirana masa od 625,52 MeV pod udarcima stojećih talasa etera osciluje. Njeno oscilovanje povećava kinetičku energiju te zapremine etera koja osciluje, što, razume se, povećava i pritisak etera u toj zapremini. Povećani pritisak vodi ka smanjivanju gustine. Slažeš li se sa takvim opisom situacije?

A: Dovoljno dugo me učiš osnove fizike da bih to mogao shvatiti. Slažem se.

E: Zaključivanje dalje ide samo od sebe. Ako je energija oscilovanja te mase od 625,52 MeV jednaka gubitku energije usled kočenja stojećeg talasa, i povećanje pritiska izazvano tom energijom biće jednako po veličini smanjenju pritiska koje je izazvano kočenjem stojećeg talasa. A to znači da je promena pritiska, izazvana tim promenama energije, anulirana. Što znači da je i masa od 625,52 MeV tim oscilacijama anulirana. Je li tako?

A: Tako ispada, samo mi izgleda da onda cela ta priča gubi smisao. Eltron najpre smanji energiju, ova se potom odmah isto toliko poveća, i sve se vrati u početno stanje. Ispada da prisustvo eltrona ne dovodi ni do kakvih promena.

E: Samo polako. Analiza nije time završena. Tu su dva fina detalja koja treba uočiti. Prvo, talas nije isti kada osciluje sam i kada osciluje sa eltronom u sebi. I drugo, kada osciluje masa od 625,52 Mev, to nije isto kao kada u istoj zapremini osciluje stojeći talas, bez obzira što im energija oscilovanja može biti jednaka.

A: A u čemu je razlika?

E: Možemo istaći jednu razliku koja se lako uočava, jer proističe iz razlike same prirode situacija koje opisujemo. Najlakše ćeš to razumeti ako zamisliš prostiju situaciju, koja se može direktno posmatrati. Tu mislim na stojeći talas na vodenoj površini. Da li je isto ako osciluje sam, ili kada udara u neku loptu koja tu pliva na njemu?

A: Mora se priznati da su to dve različite situacije.

E: Naravno. Štaviše, lopta koju vodeni talas gura tamo-amo postaje izvor svojih sopstvenih talasa koji se emituju zbog tog oscilovanja lopte. Je li tako?

A: Verovatno si u pravu. Čak mi se čini da sam slične pojave i video.

E: Ja zamišljam da se nešto slično dešava i sa eltronom. Stojeći talasi se na njemu koče, ali ga istovremeno i prisiljavaju da osciluje. Te oscilacije imaju dvostruku posledicu. Prvo, energija oscilacija anulira efekat kočenja, i drugo, oscilovanje te zapremine etera postaje izvor novih, putujućih talasa. Po mojoj Teoriji, to je suština prirode elektrona. Pred nama je istorijski zadatak da to proanaliziramo matematički, kvantitativno, i da tu analizu dokažemo.

A: Kako, na osnovu čega? Meni to izgleda potpuno nemoguće.

E: Ako bih ostao na nivou logičkih spekulacija, ni sam sebi ne bih mnogo verovao, koliko god izgledale razumne. Kada bih bio profesor na nekom univerzitetu na Zapadu, verovatno mi dokazi za Teoriju ne bi ni trebali, kada se uzme u obzir da u javnosti prolaze neuporedivo besmislenije teorije bez dokaza. A kao anonimnom građaninu jedne ekonomski i kulturno zaostale zemlje neće mi vredeti ni dokazi. Svejedno, pošto sam tvrdoglav kako to i priliči građaninu takve zemlje, ja sam dokaze tražio i našao.

A: Do sada si me više puta iznenadio, pa to spremno očekujem i na dalje.

E: Više puta sam priznao da sam ja, u neku ruku, naučni parazit. Baš ništa nisam, u doslovnom smislu, otkrio sam. Sve su otkrili drugi, ulažući vekovima ogroman trud da to postignu. Međutim, sticajem raznih okolnosti, a o nekima sam i govorio, nije se našao niko da sva ta otkrića objedini u jasnu i što je glavno, istinitu Teoriju materijalnog Svemira. Ta čast je, koliko god ti to izgledalo apsurdno, pripala jednom naučniku-amateru, a to sam ja. Nipošto ne velim da je to bio lak zadatak. Zamisli da je neko u Americi iskopao jedan zub, u Evropi neku drugu sitnu koščicu, u Aziji treću, u Australiji dlaku ili pero, i da pomoću tih otkrića treba tačno rekonstruisati biće kome su ti delovi pripadali. Nekako u takvom položaju, samo daleko složenijem, našao sam se ja stvarajući svoju Teoriju. Da se ona postavi otkriveno je dovoljno elemenata, ali da se povežu u celovit sistem, koliko je trebalo razmišljiati, tragati, postavljati i odbacivati bezbrojne hipoteze da bio se došlo do prave, to je nemoguće opisati, a nema ni potrebe. Ti ćeš dobiti gotove rezultate, ali ćeš i po njima videti da mi nisu bili na dohvat ruke.

A: I do sada sam prilično mogao dobiti pretstavu koliko je smele fantazije i kombinatorike trebalo da se dođe do Teorije kakvu si je izložio.

E: Tako je. Ako sada počnimo sa pojmom naelekltrisanja Q, šta je njegova bitna fizička odlika? To je , što bi si se morao sećati, promena gustine etera. A to znači da svaka masa istovremeno pretstavlja i naelektrisanje. Masa nuklona poseduje svoje naelektrisanje, a masa elektrona poseduje svoje. Samo što je naelektrisanje nuklona raspoređeno samo untar sfere sa radiusom nuklona, a naelektrisanje elektrona svuda po prostoru, do beskonačnosti. Da li si to razumeo?

A: Recimo da jesam, pošto si to često isticao. Ali, zašto je značajno da se opet vraćamo na to?

E: Značajno je, i to mnogo. Klasična elekltrodinamička teorija je utvrdila mnoge velike istine, i moja Teorija se uveliko temelji na njima. Bezbroj puta sam rekao, ona je bila na korak da otkrije sve ovo što ti pričam, da fizičare nije sludila besmislena Teorija relativnosti. Među tim velikim istinama je i ta da naelektrisanje koje osciluje emituje elektromagnetske talase. To po mojoj Teoriji znači da svaka masa koja osciluje može emitovati elekltromagnetske talase, zato što su masa i naelektrisanje po svojoj fizičkoj suštini isto. Ako je to neka vrsta zakona, onda on mora važiti i za masu od 625,52 MeV, koja osciluje kada na nju deluje stojeći talas.

A: Mislim da vidim kuda ciljaš! Masa od 625,52 Mev prilikom oscilovanja emituje putujuće talase, koji se koče na protonu i formiraju njegovo elektrostatičko polje. Je li tako?

E: Naravno, logička nit nas dovodi do tog zaklčjučka.

A: Međutim, ipak u tome vidim jednu nelogičnost. Kažeš da osciluje masa od 625,52 MeV, a činjenica je da te mase ipak nema, pošto se polje u eteru, koje izgrađuje tu masu, anulira oscilacijama te mase. Zar to ne zvuči čudno?

E: Potpuno si u pravu, to zvuči paradoksalno. Zbog toga se mora tražiti drukčija formulacija te situacija. Ipak, ona je u suštini jasna. Kočenjem etera formira se masa od 625,52 MeV, a oscilacije te iste mase anuliraju nju samu. Pa šta onda dalje osciluje, kad masa nestane? Ako se oscilacije nastavljaju, masa ne postoji, a ako oscilacije stanu, masa se pojavljuje. Kako izbeći paradoks. Tako što moramo imati na umu da u toj zapremini osciluje eter, koji tu postoji bila tu masa ili ne, a energija oscilacija je jednaka 625,52 MeV, opet nezavisno od postojanja mase u toj zapremini.

A: To mi je sada jasno, ali mi izgleda da si sa vodom iz korita izbacio i novorođenče. Rekao si da po klasičnoj elektrodinamici naelektrisanje koje osciluje zrači elektromagetske talase. A kakvo naelektrisanje osciluje u toj zapreminini etera, ako u njoj ne postoji masa, budući da polje koje čini masu čini i elektrostatičko polje?

E: Opet si u pravu, i svestan sam te nelogičnosti. Međutim, imajmo u vidu da bi se naelektrisanje u toj zapremini pojavilo prestankom oscilacija. Da se izbegne paradoks, trebalo bi postaviti nekakvo dopunsko pravilo, da se taj zakon elektrodinamike odnosi na naelektrisanje koje se u datoj zapremini nalazi u stanju mirovanja. Ili, drugim rečima, ako se u zapremini koja osciluje prestankom oscilovanja uspostavlja naelektrisanje, prilikom oscilovanja zrače se elektromagnetski talasi. A sada se priseti zašto se prestankom oscilacija pojavljuju masa i naelektrisanje: Zato što se u toj zapremini koja osciluje nalazi eltron. Znači, za fenomen mase i naelektrisanja, osim talasa koji osciluju u datoj zapremini bitno je i prisustvo eltrona ili barona u njoj. Ako ne osciluju sa talasom, oni mu smanjuju energiju, što dovodi do formiranja mase. Ako osciluju, i ako je energija oscilovanja jednaka energiji kočenja, nema više razloga za postojanje mase, ona se naprosto raspline. Šta je tu nejasno?

A: Nejasno je što to nije u skladu sa pravilom da talase zrači naelektrisanje koje osciluje, a u toj situaciji se naelektrisanje izgubilo. Dakle, ko i zašto zrači?

E: Tvrdoglav si, ali s pravom. Opet kažem, pravilo je neprecizno formulisano, jer nije suština u tome što osciluje naelektrisanje, već da osciluje zapremina etera. A talasi se zrače zato što u zapremini koja osciluje eltron i dalje koči oscilacije. Ako ne osciluje sa talasom, on umanjuje energiju tog talasa sa kojim ne osciluje, uzrokujući formiranje mase u prostoru oscilovanja. Ako osciluje sa talasom, opet umanjuje energiju tog talasa sa kojim osciluje, ali sada ne stvara masu, već stvara putujići talas koji sa sobom nosi deo energije za koji se smanjila energija oscilacija primarnog talasa. Osim toga je i koeficijent po kome se energija talasa umanjuje drukčiji. Prema tome, u konkretnoj situaciji eltron koči stojeći talas etera, stvarajući masu od 625,52 MeV. Ta masa osciluje sa energijom od 625,52 MeV, što dovodi do anuliranja mase. Ali, eltron koči i te oscilacije etera od 625,52 MeV, što ima za posledicu gubitak energije putem zračenja putujućih talasa. U prilog ovoga što sam ti objašnjavao govori i činjenica da je iz konačne formule koju je izvela klasična elektrodinamika za zračenje naelektrisanja, naelektrisanje je ispalo. Ostali su samo energija oscilovanja, radius prostora koji osciluje i talasna dužina oscilovanja. Nećemo se gnjaviti prepisivanjem izvođenja te formule. Za naše potrebe dovoljno je da ih pogledamo u konačnom obliku. Energija koju elektron izrači u toku jedne oscilacije po toj formuli je jednaka:

∆W= We4PIe23λmec2 (130)

E: U ovoj formuli stoji naelektrisanje elektrona. Međutim, ono je iz klasične konačne formule ispalo, tako što je postavljeno da je

e2mec2= Re (131)

E: Sve to je klasična elektrodinamika izvela po onoj Dirakovoj izreci: „Moja olovka je pametnija od mene". To će reći da je matematika dala rezultate koje u tom vremenu niko nije razumeo, pa se ostalo na stavu da ove formule i nemaju konkretan fizički smisao. Moja teorija je taj smisao razotkrila, jer je tačno shvatila i šta je masa elektrona i šta je naelektrisanje i šta je radius. Radius elektrona iz formule (131) nije samo matematički simbol bez konkretnog fizičkog sadržaja. To je tačno određena fizička veličina, a pretstavlja radius centralne sfere u polju elektrona, u kojoj je elektrostatičko polje elektrona homogeno. Ranije sam već izneo razloge da u stvarnosti taj radius mora biti dva puta manji, i da u imeniocu sa leve strane formule (131) treba postaviti broj 2. Ali, to sada ostavimo. Može se jednostavno uzeti da radius koji se iz formule (131) postavi u formulu (130) pretstavlja radius zapremine etera koja osciluje. U slučaju elektrona, ako me već teraš da o tome govorim, elektron koji osciluje ne samo da ne bi mogao isčeznuti, već bi mu masa bila sve veća što je energija oscilovanja veća. Kod pozitivnog naelektrisanja, gde je eter u polju zgusnut, ako ovakvo naelektrisanje osciluje, oscilacije slabe polje, sve do potpunog isčezavanja i polja i mase. To ti jasno pokazuje da matematika nije svemoćna. Ako se primenjuje nekritički, sa slepim poverenjem, bez razumevanja pojave koja se jednačinama opisuje, može se doći do potpuno pogrešnog rezultata. Ako postaviš zakon da oscilovanje naelektrisanja slabi naelektrisanje, to je pogrešan zakon jer važi samo za pozitivno naelektrisanje. Ako ga obrneš, pa postaviš da oscilovanje ojačava naelektrisanje, i on je pogrešan, jer važi samo za negativno naelektrisanje. Zato ne treba insistirati na nekom formalizmu, već se treba truditi da se shvati suština pojave. U savremenim teorijama zavladala je obrnuta praksa. Prepušteno je matematici da objašnjava svet, umesto da se svet najpre objasni, pa posle opiše odgovarajućom matematikom. A narod je davno rekao da papir trpi sve. Sada se može slobodno konstatovati da kompjuter trpi još više. Na njemu vešti manipulatori konstruišu neke svetove čudnije od Alisine zemlje čudesa. Kada bi se to i uzimalo kao igra i zabava, još bi bilo u redu, ali ti manipulatori nas ubeđuju, snagom svog naučnog autoriteta i snagom našeg neznanja, da zaista živimo u tom njihovom virtuelnom svetu.

A: Prema tome, tvoja Teorija prihvata da je formula (130), do koje je došla klasična elektrodinamika, tačna?

E: Nije baš tako. Dopuštam da u nekim situacijama može biti tačna, jer ispravno predviđa da naelektrisanje koje se ubrzava uvek u prostoru stvara elektrodinamičko polje. Ako se sećaš šta sam o tome govorio, elektrodinamičko polje je u suštini gradijent pritiska i gustine u eteru, koji je posledica ubrzavanja etera. To je naprosto posledica osnovnog zakona dinamike fluida. Ubrzavanje naelektrisanja povlači ubrzavanje etera, koji se kreće sa njim. Međutim, ka što sam govorio, nema osnova tvrditi da svako ubrzavanje etera automatski dovodi do zračenja elektromagnetskih talasa. Ako se brzina naelektrisanja povećava, povećava se i brzina etera koji se kreće sa njim. To znači da kinetička energija te zapremine etera raste. Međutim, prilikom zračenja elektromagnetskih talasa kinetička energija zapremine etera koja se kreće sa naelektrisanjem u vidu njegovog magnetnog polja, opada. Prema tome, treba uočiti one situacije u kojima energija magnetnog polja opada, i na koji način opada. To formula (130) nikako ne predviđa, jer se iz nje vidi da kinetička energija naelektrisanja stalno opada, bez obzira o kakvom se ubrzanju ili usporenju radi. Uostalom, o tome sam opširno govorio kada sam izlagao mehanizam emitovanja linijskih spektara. Tamo smo videli da bi elektron po formuli (130) morao zračiti i kada se kreće po stalnoj orbiti oko atomskog jedra. Jasno je, i na osnovu zdravog razuma, i na osnovu moje Teorije, da to nije tačno, što je uostalom priznala i savremena teorija. Samo što ona ne zna razlog, a ja znam. Dok elektron kruži oko atomskog jedra kinetička energija etera koji se kreće sa njim je konstantna, kao što bi bila konstantna kinetička energija recimo vodenog vrtloga koji bi se stvorio ravnomernim kruženjem nekog tela u toj sredini. A kada bi se pojavili talasi? Onda kada bi telo promenilo smer kruženja, i počelo da koči postojeći vrtlog stvaranjem vrtloga suprotnog smera. Probaj to sam, pa ćeš videti da li sam u pravu. U sudaru ta dva vrtloga suprotnih smerova dolazi do opadanja kinetičke energije vode, koja se ne gubi, već se emituje u vidu talasa. Ako se to ima u vidu, onda i formula (130) može, primenjena na takvu situaciju, dati tačan rezultat. A takva je situacija, naprimer, kada u provodniku osciluje naizmenična struja. Tu se sudaraju suprotno usmerena magnetna polja, i talasi se zrače. A da li se zrače kada jednosmerna struja teče po kružnom provodniku, iako se i tu, prema definiciji ubrzanja, elektroni kroz kružni provodnik kreću ubrzano? Razume se da ne.

A: Sećam se da si o tome govorio i ranije. A kako stoji stvar sa oscilovanjem one zapremine koja se koči na eltronu, i koja bi trebalo da ima energiju od 625,52 MeV? Da li formula (130) tu važi?

E: Pa, primenjena nekritički, prilično je očigledno da u mojoj Teoriji ne važi.

A: A zašto?

E: Iz mnogo razloga. Prvi je da je već prema zakonu o održanju energije to neodrživa formula, jer po njoj ta oscilirajuća zapremina stalno emituje talase, što bi značilo da emitovanje mora pre ili kasnije prestati, ako se Vasiona nalazi na apsolutnoj nuli. U protivnom, elektron bi morao imati beskonačno veliku energiju da bi mogao zračiti svoje talase kroz večnost a Vasiona bi se neprekidno punila putujućim talasima. I jedno i drugo je očigledno nemoguće. Osim toga, formula (130) napisana je uz pretpostavku da elektron koji se nalazi na „apsolutnoj nuli" uopšte ne osciluje i ne stvara u prostoru nikakvo elektrodinamičko polje. Tek na temperaturama višim od nje elektron počne oscilovati, stvarati elektrodinamičko polje i zračiti energiju po toj formuli. Međutim, mi sada znamo da je to netačno. Apsolutna nula je potpuno pogrešna ideja. Elektron na toj takozvanoj apsolutnoj nuli ima džinovsku energiju, on neprekidno osciluje i neprekidno stvara elektrodinamičko polje. Istinu govoreći, elektrostatičko polje je statičko samo po svom nazivu, jer je i ono posledica oscilovanja eltrona i njegovih stojećih talasa.

A: I kako Teorija rešava taj problem?

E: U principu ga je lako rešiti. Jednostavno, elektron koji emituje talase mora na neki način iz tih istih talasa dobijati istu toliku energiju. To je jedini način da proces traje, u vidu neke „termodinamičke ravnoteže", kada je emitovana energija jednaka apsorbovanoj. Međutim, ono što se lako rešava u principu, nije lako rešiti u konkretnom slučaju. Nauka se obično trudi da utvrdi neki zakon koji bi obuhvatio sve situacije koje se odnose na neku oblast, ali to nije uvek moguće. Već sam ti iznosio svoje mišljenje, upotrebivši pri tome analogiju sa zvučnim talasima. Rekoh, zvuk se proizvodi i emituje pod berzbroj različitih okolnosti, i jasno je da napisati neku jednostavnu jednačinu koja bi opisivala talasnu dužinu, energiju, emitovanje i apsorbovanje zvuka, nije moguće.Gitara zvuk proizvodi na svoj način, klavir na svoj, truba na svoj, flauta na svoj, šum vetra na svoj, glasne žice na svoj. Može se nabrajati do sutra, i teško je zamisliti matematičkog genija koji bi to opisao nekom zajedničkom jednačinom. Moja Teorija tvrdi da to u osnovi važi i za elektromagnetske talase, pošto su to u suštini zvučni talasi etera. Ja sam, ako se sećaš, došao do uverenja da je za sve slučajeve nastanka zvuka zajedničko to da u sudaru dva nasuprot usmerena konvekciona toka dolazi do gubitka kinetičke energije tih tokova, i do porasta gustine i pritiska u oblasti gde se tokovi sudaraju. Pošto energija ne može nestati, energija konvekcionog toka prelazi u energiju talasa.

A: Moram te prekinuti. Pošto si tek izložio emitovanje linijskih spektara, ne vidim gde se u opisanom procesu sudaraju tokovi etera? Tvrdio si da se približavanjem elektrona jedru zapremina elektrona smanjuje, a kada se približavanje završi da se elektron proširi i emituje talas. Gde je tu sudar tokova etera?

E: E pa baš taj slučaj dobro ilustruje moju tvrdnju da je svaki slučaj na svoj način poseban, i da ga kao takvog treba najpre kvalitativno po mogućnosti do kraja razumeti, pa se tek onda latiti matematike. Gde je tu tok etera, to bi ti moralo biti jasno, ako si slušao i zapamtio nešto od moje priče. Svako kretanje elektrona praćeno je pojavom magnetnog polja, a to je tok etera. Kod kruženja elektrona oko jedra taj tok postoji i u obliku vrtloga oko jedra. Malo teže je uočiti gde se i sa čim se taj tok sudara. Najpre se, posredstvom elektrodinamičkog polja, sudara sa atomskim jedrom. Sećaš se da sam isticao kako se na račun tog polja pojavljuje sila odgurivanja između elektrona i jedra? Posle toga se sa tim tokom, koji se usporava na jedru, sudara sam elektron, koji svojim kretanjem i gura taj tok. Sudar sa elektronom u suštini znači sudar sa eltronom, koji osciluje u polju elektrona, a taj sudar povećava energiju oscilovanja eltrona i stojećih talasa koje on svojim oscilovanjem stvara. Vidiš li koliko se tu svakojakih sudara dešava? Takozvano „zakočno zračenje elektrona" može se pretstaviti na isti način, tok etera koji prati kretanje elektrona, prilikom njegovog približavanja atomskom jedru koči se na jedru, samo što se tu elektron ne zaustavlja na stacionarnim orbitama.

A: Recimo da je tako. Ali, ako sam te dobro razumeo, konvekcioni tok etera, koji prati kretanje elektrona, kreće se u suprotnom smeru od kretanja samog elektrona. To bi trebalo da znači da se sa jedrom taj tok sudara „sa leđa", odnosno sa strane nasuprot strani sa koje se kreće elektron?

E: Tako je, ali to za sam proces, odnosno za izmenu kinetičke energije toka nema značaja.

A: Opet moram konstatovati da nije lako svariti tu tvoju Teoriju, iako ispada da si dobro „skuvao" odgovore na većinu pitanja.

E: Krenimo mi dalje. Kao što rekoh, jednačina (130) ne može opisati emitovanje putujućih talasa elektrona, jer se po njoj talasi emituju neprekidno, što bi značilo da elektron neprekidno gubi energiju. Ja sam sebi postavio pitanje, može li se toj ili sličnoj jednačini dati takav oblik i smisao da ona opisuje ne samo emitovanje već i apsorbovanje energije. Razmišljajući dosledno osnovnoj ideji, razmišljao sam ovako: Ako imamo neku ljuljašku koja se klati, ako je ništa ne koči i ne gura, klatiće se večito. A sada pretpostavimo da na nju deluje neka sila sa istom frekvencom sa kojm se klati ljuljaška. Svi smo verovatno bili u prilici da na taj način ljuljamo prijatelje, decu ili unuke. Razmah ljuljaške sve više raste, i da nije trenja, i da na vreme ne prekinemo ljuljanje, moglo bi se svašta desiti. Međutim, pretpostavimo da se lice koje gura ljuljašku iz nekih razloga posle svake oscilacije menja, ne vodeći računa o tome u kom momentu će gurnuti ljuljšku. Šta biva u tom slučaju? To, da guranje sa podjednakom verovatnoćom može delovati i da poveća i da smanji razmah ljuljaške. Ako se to dešava dugo vremena, može se s pravom smatrati da se u polovini slučajeva energija ljuljaške povećava, a u polovini smanjuje. Shvataš li to i da li se slažeš?

A: Naravno, to je uglavnom svakom poznato.

E: Moraš priznati da se ja klonim nejasnih ideja koliko god je to moguće. Trudim se da nađem one koje svak može razumeti, ali to nije lako, obzirom da izlažem ideje uglavnom do sada nepoznate. Dakle, primenimo ovu ideju na zapreminu etera koja osciluje, i na koju udaraju putujući talasi. Frekvenca talasa i frekvenca oscilovanja su jednake, ali se zapremina etera koja osciluje stalno haotično kreće tamo-amo, zato što se elektron koji osciluje ne nalazi fiksiran na jednom mestu, već se haotično kreće na sve strane. Osim toga, i talasi iz okolnog prostranstva dolaze iz svih pravaca i bez nekog utvrđenog reda. To znači da se dešava isto što i sa ljuljaškom kod koje se lice koje je gura stalno menja: Polovina broja talasa udaraće u oscilujuću zapreminu u momentu pogodnom da joj poveća energiju, a polovina da je smanji. Slažeš li se?

A: Potpuno.

E: Prema tome smo u principu na cilju. Oscilujuća zapremina etera u proseku u svakoj drugoj oscilaciji naizmenično gubi i dobija energiju. Ako su gubici i dobici međusobno jednaki, proces može trajati večno. A da li se to slaže sa osnovnom idejom, da se talas emituje u sudaru tokova etera?

A: Izgleda da je ovde na to lakše odgovoriti. Kad se oscilujuća zapremina etera kreće nasuprot kretanju talasa, njihovi tokovi se sudaraju. Kada se kreću u istom smeru, tada se ne sudaraju.

E: Vidiš kako je jednostavno kada se razmišlja dosledno i pravilno. Kada se sudare, kinetička energija oscilujuće zapremne etera opadne, što rezultira emitovanjem talasa. A kada idu zajedno i paralelno, talas predaje energiju oscilujućoj zapremini. Tek sada, kada verujemo da smo shvatili osnovnu suštinu pojave, možemo pokušati da nešto više postignemo uz pomoć matematike.

A: Samo se bojim da ćeš pomoću matematike postići da prestanem razumevati to što sam već razumeo.

E: Svestan sam ja te opasnosti. Na sreću, ni ja ne znam mnogo matematiku, pa sam prinuđen da je koristim što manje i da bude što jednostavnija. Vraćamo se opet na jednačinu (130), a da nam bude pred očima, napišimo je ponovo:

∆W=W 4PIe23λmec2 (130)

E: To je formula do koje je došla klasična elektrodinamika. Po njoj, prilikom svake oscilacije elektrona emituje se tolika energija, a jedini uslov je da se elektron kreće ubrzano. Proces zračenja energije trajaće relativno kratko, dok elektron ne izrači svu energiju. Moja Teorija predviđa da to nije tačno, a uostalom to dokazuju i iskustvene činjenice. Da vidimo može li se ona upotrebiti u situaciji koju smo opisali, kada oscilujuća zapremina etera, sa energijom od 625,52 MeV, emituje putujuće talase. Pre svega, moramo uočiti da, ako tu formulu upotrebimo, masa koja će u njoj stajati ne može biti masa elektrona, već masa oscilujuće zapremine, koja je jednaka 625,52 MeV/c2. Takođe, ni naelektrisanje te mase nije, razume se, jednako naelektrisanju elektrona, već opet naelektrisanju te mase koja osciluje. Da uprostimo razjašnjenje tih pitanja, potsećam te na formulu klasične teorije, po kojoj je

e2mec2= Re

E: Naglasio sam da se ta formula smatra nekim proizvodom teorije, a da ni u kom slučaju ne pretstavlja istinski radius elektrona. Međutim, u mojoj teoriji to pretstavlja pravi, realni radius elektrona, uz uslov da u imeniocu sa leve strane stoji još i broj 2. Sada treba tu formulu za radius iskoristiti za modifikaciju formule (130), tako da odgovara situaciji koju smo prethodno opisivali. Zato obrati pažnju da u prethodnoj formuli za radius elektrona stoji masa elektrona raspoređena po celom prostoru Vasione, a da se jedna četvrtina mase nalazi unutar sfere sa radiusom Re . Kod naše oscilujuće zapremine, koja emituje i apsorbuje putujuće talase, celokupna masa se nalazi unutar sfere sa radiusom Re . To znači da je ta masa jednaka (1/4) mase koju bi imalo naelektrisanje čija bi masa imala onaj oblik koji ima masa elektrona. Ili, drugim rečima, masa koju bi imalo odgovarajuće naelektrisanje bila bi četiri puta veća. Prema tome, ako je u mojoj teoriji radius elekltrona jednak

Re= e22mec2

E: Onda je taj radius za naelektrisanje Q, koje bi imalo masu četiri puta veću od mase oscilirajuće zapremine, jednak:

Re = Q28mc2 (132) ili Q2mc2= 8Re (133)

E: Dakle, da bi formula (130) odgovarala našoj situaciji, u nju treba postaviti odnos (133). Druga formalna izmena proizilazi iz formule za snagu zračenja, koju opet nalazimo u 3. Tomu Feinmanovih „Lekcija iz fizike", na strani 107. Ona izgleda ovako:

S= 2e2a23c3 (134)

E: Moraš se potsetiti da je u mojoj teoriji, a i u klasičnoj elektrodinamici, elektrodinamičko polje jednako

Ee din= eac2Re

E: Prema tome, formula (134) ustvari znači da je S= Ee din2Re2c 23. (135)

E: Brojni koeficijent 2/3 u klasičnoj elektrodinamici je posledica pretpostavke da elektrodinamičko polje elektrona nije simetrično raspoređeno u prostoru oko elektrona koji se ubrzava, što po mojoj Teoriji nije tačno. Po mojoj Teoriji, ubrzano kretanje naelektrisanja stvara elektrodinamičko polje jednakog intenziteta svuda oko i unutar naelektrisanja koje se ubrzava. Prema tome, u formuli (130) se, da bi formalno bila u skladu sa mojom Teorijom, treba izostaviti i taj brojni koeficijent 2/3. Dakle, kada izvršimo te ispravke, odnosno kada u formulu (130) postavimo radius (133), i kada izostavimo koeficijent 2/3, ona dobija ovaj izgled:

ΔW=W 16PIReλe (136)

E: Međutim, ovako ispravljena formula još uvek ne zadovoljava najvažniju potrebu, odnosno da se mora voditi računa o činjenici da se energija periodično zrači i apsorbuje. A kako to postići? Samo poštujući stvarne činjenice. A činjenica je da formula (135), i bez koeficijenta 2/3, u situaciji koju razmatramo, nije tačna. Kao što smo zaključili, u razmatranoj situaciji se energija zrači kada se tok etera oscilujuće zapremine sudara sa tokom etera u putujućem talasu, a apsorbuje se kada se tokovi kreću u istom smeru. Ako taj zaključak primenimo na formulu (135), nameće se misao da bi odgovaralo istini ako se u njoj Ee din2 zameni sa Ee din m Ee din t. Odnosno, ako odmah nije jasno iz oznaka, ako se kvadrat polja oscilujuće zapremine zameni sa proizvodom između elektrodinamičkog polja oscilujuće zapremine i elektrodinamičkog polja putujućeg talasa. Ako se to postavi u formulu, onome ko zna nešto malo matematike, odmah je ono glavno jasno. To će reći da se radi o proizvodu dvaju vektora, a taj proizvod zavisi od međusobne orijentacije tih vektora. Ako su jednako usmereni, proizvod je pozitivan, a ako su usmereni suprotno, rezultat je negativan. Očigledno, kada zapremina osciluje u istom smeru u kome osciluje i talas, njihova eleltrodinamička polja imaju isti smer, što znači da im je i znak isti, te je njihov proizvod pozitivan. Dakle, energija se apsorbuje iz talasa. A kada se kreću suprotno, njihov proizvod je negativan, energija se gubi iz oscilujuće zapremine zračenjem.

A: To mi je uglavnom jasno, ali se to što si ispričao ipak iz formule (136) ne vidi. Moraš priznati da se ne vidi ni da li se po njoj energija zrači ili apsorbuje.

E: To je tačno. Ja sam samo objasnio da se do nje može doći i kao do proizvoda dvaju različitih polja iz dvaju različitih izvora. A da bi se videlo kako energija iz nje može biti i pozitivna i negativna, ja mislim da je dovoljno dodati jednu malu izmenu:

∆W=W 16PIReλe cosPITt (137)

E: Kada je T= t, kosinus je jedfnak -1. Kada je T= 2t, kosinus je jednak 1. I tako stalno, kada je vreme T jednako neparnom celom broju t, cosinus je jednak -1, a kada je T jednako parnom broju t cosinus je jednak 1. To znači da se znak energije u jednačini (137) menja sa periodom t, koji bi u toj jednačini ustvario pretavljao period sa kojim osciluje izvor zračenja. Sada se već vidi da energija može biti i pozitivna i negativna. Kada su polja usmerena jednako, ugao među njima je jednak nuli, a kosinus mu je jednak 1. Kada su usmereni nasuprot, ugao je 180 stepeni, a njegov kosinus je jednak -1.

A: Ali, i ja znam ponešto iz matematike. Šta biva, gledajući formulu (137), ako je ugao među vektorima negde između 0 i 180 stepeni? Ispada da i energija može imati sve moguće vrednosti izmerđu minimalne i maksimalne.

E: Naravno da si u pravu, formalno matematički je tako. Ali, ako zamisliš da se oscilacije talasa i elektrona odvijaju samo u istom i u suprotnom smeru, onda je ugao ili 0 ili 180 stepeni, ne postoje uglovi ni manji ni veći od tih.

A: Nije mi jasno kako to zamišljaš.

E: Zamišljam to ovako: Na elektrton koji osciluje putujući talasi udaraju iz svih smerova podjednako. Elektrodinamičko polje svakog talasa u toku jedne oscilacije se menja po zakonu kosinusa, međutim, usrednjeno u vremenu to polje ima neku konstantnu apsolutnu veličinu. Isti zaključak se može primeniti i na elektrodinamičko polje elektrona. Elektron sa podjednakom verovatnoćom može oscilovati u bilo kom pravcu, što znači da podjednako osciluje u svim pravcima. Takođe, i njegovo elektrodinamičko polje se menja po zakonu kosinusa, ali mu je srednja vrednost u vremenu po apsolutnoj veličini takođe konstantna. Ta logika nas vodi ka zaključku da se konstantno srednje polje elektrona množi sa konstantnim srednjim poljem putujućeg talasa, a da se znak proizvoda menja slučajno, sa podjednakom verovatnoćom da bude + ili - . Ako je zaista tako, onda formula (137) opisuje baš takvo stanje, gde polja imaju konstantnu srednju veličinu, ali se znak njihovog proizvoda periodično menja izmešđu + i - . Imaj na umu da su ovo moja manje-više samo razmišljanja na osnovu logike. Ta logika, kao i zakon o održanju energije, apsolutno zahtevaju da se energija mora periodično i u jednakoj meri zračiti i apsorbovati. Ali, strogo i tačno matematičko objašnjenje tog procesa tek treba da nađu bolji matematičari od mene. A što se tiče toga da li su mi zaklčjučci ipak ispravni, odgovor na to pitanje mora dati slaganje ili neslaganje tih zaključaka sa realnim činjenicama, koje su utvrđene eksperimentima.

A: A šta bi se dešavalo kada bi elektron oscilovao sa energijom od 625,52 MeV u prostoru gde ne bi bilo putujućih talasa koji ga periodično koče i ubrzavaju?

E: Takvo pitanje je prilično problematično, a možda je i besmisleno. Pitaš me kako bi Vasiona izgledala kada ne bi bila ovakva nego nekakva drukčija. Pod uslovima koje predviđa tavo pitanje elektron ne bi mogao oscilovati, takvo stanje je nemoguće. Eventualno, ako bi mu se u postojećoj situaciji saopštio takav višak energije, on bi je mogao zadržati samo izuzetno kratko vreme, a to je otprilike ono vreme u kome se raspadaju veštački stvorene čestice. Takav elektron bi ustvari i bio veštački stvorena čestica koja bi se munjevito raspala i stanje bi se vratilo u normalu. Moguća je i nešto drukčija situacija, kada se višak energije održava duže, što je moguće kada se oscilacije odvijaju u rezonanci sa stojećim talasima etera. Međutim, još je rano da govorim o tome. Prethodno moramo što je moguće bolje razumeti prirodu elektrona, jer je on ključ za sve te pojave.

A: Ipak, elektron koji se ubrzava ima svoje elektrodinamičko polje, a kako sam razumeo, klasična formula je skoro identična tvojoj. Nije mi jasno ima li to elektrodinamičko polje neki uticaj na energiju samog elektrona, nezavisno od sadejstva sa drugim naelektrisanjima u njegovom domašaju.

E: To je pravo pitanje, i da bi se na njega odgovorilo nužno je biti pametniji od svoje olovke. Ako se ne zna šta se stvarno dešava u prostoru kada se u njemu ubrzava neka masa, odgovor je nemoguć. Sa druge strane, kada se to zna, nije previše težak. Ako se kretanje mase, ili naelektrisanja, zamišlja kao kretanje u praznom prostoru, sve ispada aspsurdno. Klasična elektrodinamika je formulisala pojam „radiacionog trenja", koje deluje na elektron koji se kreće ubrzano, i koje je odgovorno za pojavu elektrodinamičkog polja i za zračenje elektromagnetskih talasa. A to je teoriju suočilo sa nemogućim zadatkom da odgovori kakvo trenje može delovati na elektron u praznom prostoru. Akrobacije sa matematikom nisu nikako mogle objasniti kako to elektron sam sebe koči tako što gazi po sopstvenom repu. Upoređenje nije moje, našao sam ga u literaturi. Čak kada bi se elektronu i prikačio nekakav rep, ni on ga nikako ne bi mogao kočiti u praznom prostoru. Pitam opet tebe, pošto nisi zaglupljen kojekakvim formulama i jednačinama, možeš li zamisliti kako bi elektron, krećući se u praznom prostoru, mogao gubiti kinetičku energiju? Kako bi uopšte mogao oscilovati? Jer da bi oscilovao, mora periodično menjati smer kretanja. Kako bi to elektron izmenio smer svog kretanja u praznom prostoru? Baron Minhauzen je pričao kako je nasred nekog širokog kanala, kojeg je preskakao sa konjem, primetivši da zalet nije bio dovoljan, u vazduhu okrenuo konja nazad, da ponovi zalet. Šta misliš, možda se teorija oslanjala na njegovo iskustvo, jer on u toj knjizi veoma uverljivo tvrdi da nikada nije slagao?

A: Čitao sam i ja tu knjigu, iako davno. Sećam se da je baron i kod ponovljenog skoka upao u blato, pa je sam sebe, zajedno sa konjem, isčupao iz blata vukući sam sebe za kosu. Time je hteo pokazati slušaocima koliko je bio snažan momak. Na osnovu toga sudim koliko su moćne teorije koje na osnovu takvog principa opisuju kretanje elektrona.

E: Drago mi je što vidim da smo se razumeli. Moje objašnjenje kretanja elektrona nije tako maštovito. Ja tvrdim da masa koja se kreće u praznom prostoru ne može nikako menjati ni smer ni veličinu brzine, niti stvarati bilo kakva polja u tom praznom prostoru. Sve to je moguće u prostoru ispunjenom eterom. O tome sam puno pričao i do sada, a ako sve što sam rekao imaš u vidu, neće biti previše teško odgovoriti ni na tvoje konkretno pitanje. Dakle, najpre zamisli kako u stvarnosti izgleda neka masa, koju čini polje zgusnutog etera unutar određene sfere. Osim toga, negde u centru te sfere nalazi se baron ili eltron, koji, po pretpostavci koju sam davno postavio, ometa ubrzano kretanje etera. Ako se ta masa, ili to polje, kreće ravnomerno, ništa dramatično se ne događa. Pritisak na sferu je jednak sa svih strana, tako da nema razloga za neku deformaciju i promenu forme. Što se tiče eltrona, jer govorimo o elektronu, pritisak na njega unutar polja takođe je jednak sa svih strana, te on mirno putuje na svom mestu u sredini polja. Da ti približim opisanu sliku, uporediću je sa sledećom: Zamisli neku loptu, recimo fudbalsku, u sredini koje se nalazi neka kugla koja se tamo drži pomoću radijalno raspoređenih opruga. Opruge se jednim krajem oslanjaju na kuglu, a drugim na unutrašnju stranu lopte, i sve opruge istom silom guraju kuglu i površinu lopte, što loptu održava napetu a kuglu drži u centru lopte. Da li si zamislio takvu napravu?

A: Zamislio sam.

E: Imaj u vidu da je to gruba analogija, koja ima samo tu svrhu da pomogne u razumevanju uloge elekltrodinamičkog polja onda kada se masa kreće sama, bez ikakvog sadejstva sa nekom drugom masom. Dakle, slažeš li se da će se kod ravnomernog kretanja kugla nalaziti u sredini lopte, a da će lopta imati pravilan sferni oblik?

A: Ako se zanemari otpor vazduha, tako bi bilo.

E: Potsećam te da se lopta ne kreće kroz vazduh, već kroz eter, koji ravnomernom kretanju ne pruža otpor.

A: U tom slučaju će kugla biti u centru pravilne sfere.

E: A sada zamisli da se putem neke spoljašnje sile ta naprava ubrzava, ali tako da sila deluje na sferu. Možeš li predvideti kakve se promene tu mogu očekivati?

A: Pokušaću da zamislim. Spoljašnja sila koja deluje na površinu lopte verovatno će je deformisati, jer više ne postoji jednakost sila sa svih strana sfere. Sila deformacije sfere izjednačava silu kojm se sfera ubrzava. Mislim da bi se fudbalska lopta prilikom ubrzavanja deformisala i kada bi se u njoj nalazio i sami vazduh.

E: Ja mislim to isto. Međutim, kuglu sam smestio unutra da više liči na masu sa eltronom u sredini. A šta je sa tom kuglom unutar sfere, koja se takođe ubrzava.

A: Sačekaj malo da razmislim. Ako se kugla ubrzava, i na nju mora delovati neka sila. Dakle, mislim da sam se setio. Usled ubrzavanja kugla se pomerila iz centra sfere prema zadnjoj strani lopte, odnosno strani na koju deluje spoljašnja sila. Zbog toga su se opruge sa prednje strane kugle razvukle, te vuku kuglu napred. Opruge sa zadnje strane su se sabile, pa guraju kuglu takođe napred.

E: Odlično.Znači, slažemo se da se cela naprava usled ubrzavanja na neki način deformisala. A sad ostaje lako pitanje: Da li se u tu deformaciju morao uložiti neki rad?

A: Svakako. Sabijanje i razvlačenje opruga nije bilo moguće izvršiti bez utroška energije.

E: I šta sledi iz toga? To da takav sistem, kada se kreće sa ubrzanjem, ima više energije nego kada se kreće ravnomerno. Pretpostavljam da se to ne može osporavati.

A: Slažem se.

E: Sa ove grube analogije prebaci se na masu koja se ubrzano kreće sa eltronom u centru. Masa se ubrzava posredstvom spoljašnje sile, a eltron se takođe ubrzava. Koja sila ubrzava eltron? Ne može biti nikakva druga, osim razlike u pritisku između njegove prednje i zadnje strane. Očigledno, veći pritisak etera mora biti sa strane suprotne smeru ubrzavanja. I to je još jedno objašnjenje pojave elektrodinamičkog polja unutar mase koja se ubrzava. U tom objašnjenju nema ništa ni mistično ni metafizičko, sve je zasnovano na zakonima mehanike fluida. Pošto za formiranje polja treba utrošiti energiju, opet ispada da masa koja se kreće ubrzano sadrži više energije nego kada se kreće ravnomerno. Da li sam ovim odgovorio na pitanje kako elekltrodinamičko polje utiče na elektron koji se kreće ubrzano?

A: Odgovorio si, ali je i dalje nejasno pitanje šta biva sa tom energijom elektrodinamičkog polja. Rekao si da klasična teorija smatra da se ona zrači u vidu elektromagnetskog talasa. Izgleda da se ti sa tim ne slažeš.

E: Rekao sam da to nije sasvim tačno. Ne zrači se elektrodinamičko polje, već energija koja se sadrži u njemu, ali tek onda kada elektrodinamičko polje isčezne. Da bi to razumeo, opet se vrati u mislima na onu fudbalsku loptu. Pretpostavimo da nastupi trenutak kad lopta prestane da se ubrzava. Ako osciluje tamo- amo, to se mora dešavati u vremenskim intervalima u kojima se menja smer oscilovanja. Dakle, kada prestane ubrzavanje lopte, šta će se desiti sa kuglom unutar nje, isprobaj svoju imaginaciju na tom problemu.

A: Već si me prilično školovao, pa da upotrebim stečeno znanje. Kada kugla prestane da se ubrzava, sila inercije više ne razvlači opruge ispred kugle, niti sabija opruge iza kugle. To mora imati za posledicu da se one vraćaju u ravnotežni položaj, čime se kugla vraća ka centru sfere.

E: Tačno. A šta biva sa energijom deformacije tih opruga? Slažeš li se da se ona pretvara u kinetičku energiju kugle, koja se posle opružanja opruga iza i skupljanja opruga ispred nastavlja kretati napred. Sada je glavno pitanje, ima li načina da ta kinetička energija kugle napusti sistem, ako se sve to odvija u praznom prostoru?

A: Nema načina. Iako mi nije lako tačno oceniti šta se dešava, čini mi se da proces dalje teče ovako: Kugla u svom kretanju napred sabija opruge ispred sebe, a razvlači opruge iza sebe. Sada te opruge, u tom položaju, povuku celu loptu napred, povećavajući joj kinetičku energiju. Kinetička energija kugle se povećava do trenutka dok se zadnja opruga ne opruži, a prednja skupi. Posle toga se zadnja opruga nastavlja opružati, a prednja skupljati, sve dok se sva kinetička energija kugle ne potroši. Na taj način ispada da se uspostavlja oscilovanje kugle, koje će trajati večito, ako su opruge savršene, bez nekog unutrašnjeg trenja putem kojeg bi se energija oscilacija pretvorila u toplotu.

E: Odlično si to opisao. Shvatio si da te zamišljene opruge čuvaju svoju energiju sve dok se cela zamišljena sfera ubrzava, zato što opruge ostaju sabijene i razvučene sve dok na njih deluje sila kojom se ubrzava kugla prikačena za njih. Je li to tačno?

A: Tačno je, samo se ipak treba prilično napregnuti da se to uoči.

E: Mislim da se vredi napregnuti, jer kad si to shvatio, shvatio si i veliku grešku u koju je zapala klasična elekltrodinamika. Elektrodinamičko polje povećava energiju naelektrisanja koje se ubrzava, ali ta energija ostaje u sistemu sve dok traje ubrzanje. Dok traje ubrzanje, traje i elektrodinamičko polje, i energija povezana sa njim ostaje u sistemu. Kada sila koja deluje na opruge nestane, kugla počne oscilovati, i tek tada je moguće da kinetička energija oscilovanja kugle na oprugama bude izgubljena iz sistema u vidu zračenja.

A: Recimo da si to dokazao za tu sferu koja se ubrzava sa kuglom u njenom centru prikačenoj za opruge. Samo, da li ta analogija odgovara nekoj naelektrisanoj masi koja se ubrzava?

E: Kao prvo, ne postoji nenaelektrisana masa. Koliko puta sam ponovio da je polje koje čini masu isto što i polje koje čini naelektrisanje. Razlika između „obične" i „naelektrisane" mase je samo u topografiji njihovih polja. A da li analogija odgovara, potrudićemo se da razmislimo. Dakle, umesto sfere sa kuglom na oprugama u sredini, ubrzavaćemo neku masu etera sa eltronom u sredini. Kada ne bi bilo eltrona, eter bi lakše i brže povećavao svoju brzinu pod uticajem sile koja ga gura. Međutim, eltron pretstavlja prepreku, koja se, zbog njenog „radiacionog trenja", opire povećanju brzine, zbog čega se eter na njoj koči i usporava. Šta je posledica toga? Da te ne mučim, na strani eltrona na kojoj se eter koči, a to je strana nasuprot smeru kretanja, eter se zgušnjava, a sa suprotne se razuređuje. Zbog toga se uspostavlja razlika u pritisku, što rezultira silom koja ubrzava i eltron, bez obzira što se on tome opire. Situacija analogna sferi sa kuglom na oprugama. Sa strane suprotne smeru ubrzavanja opruge su sabijene, a sa suprotne razvučene. Isto se može reći i za eter, da je sa analognih strana sabijen i razvučen. I sabijanje i razvlačenje etera zahteva rad, odnosno, ulaganje energije. Opisano elektrodinamičko polje, sa uloženom energijom, ostaje sve dok se masa ubrzava. Tek sa prestankom ubrzavanja polje nestaje, i energija uložena u njegovu izgradnju se oslobađa i može biti izračena kao elektromagnetski talas. Tako bi situacija, kako je ja zamišljam, izgledala u svetlu moje Teorije.

A: Uz dosta napora sam shvatio nešto od toga. Ali se sećam da si ranije govorio kako je osnovni uslov za stvaranje talasa sudar tokova etera. U opisanoj pojavi ja ne vidim nikakve sudare tokova.

E: Nikada nisam tvrdio da mi je do kraja jasno zašto se u određenoj situaciji pojavi talas. Kada bi mi veliki teoretičari objasnili kako nastaje talas u vazduhu, sve bi mi bilo jednostavnije, ali ja takvo objašnjenje nigde ne nađoh. Upinjem se da to sam sebi nekako rasvetlim. Dakle, kada prestane ubrzavanje mase sa eltronom u sebi, više nema sile koja održava polje zgusnutog etera iza i razređenog ispred eltrona. Zbog toga eter pojuri u smeru kretanja eltrona, odnosno, energija polja pređe u kinetičku energiju toka etera. Sada je pitanje šta dalje biva sa tim tokom i njegovom energijom?

A: Ako mene pitaš, teško o tome mogu bilo šta reći.

E: Priznajem da ni meni nije lako zamisliti šta dalje biva. Po zakonu o održanju energije, ta energija mora negde biti. Zamislimo u glavi sliku tog događanja, pa ćemo možda moći objasniti sebi šta biva dalje. Kao što rekoh, kada ubrzavanje eltrona prestane, eter pojuri sa njegove zadnje strane napred, iz polja povišenog pritiska u polje sniženog pritiska. Kinetička energija toka etera koji se u tom vremenu uspostavlja raste sve dok se pritisak sa zadnje i prednje strane eltrona ne izjednači. Kada se pritisci izjednače, tok etera ima maksimalnu jačinu. Ta situacija je dosta analogna vetru, koji nastaje zbog razlike u pritisku u prostoru anticiklona i ciklona. Vetar se pojačava sve dok se ubrzava struja vazduha, a ona se ubrzava sve dok postoji razlika u pritisku. Dakle, šta biva sa tokom etera posle uspostave jednakog pritiska između zadnje i prednje strane eltrona?

A: Ne mogu tačno predvideti šta se zbiva. Da li se možda nastavi kretati dalje?

E: Misliš, tok etera se dalje nastavi kretati kroz eter?

A: Tako nekako.

E: Razmislimo da li je to moguće, uz pomoć pameti i nekih analogija. Recimo, video si kako kapljice kiše padaju po vodenoj površini. Svaka kapljica na svoj način prestavlja nekakav vodeni tok, koji određenom brzinom udari u vodu ispred sebe. Po onome što se može zapaziti, nijedna kapljica se ne nastavi dalje kretati kroz vodu, je li tako?

A: Zaista, tako je.

E: Može se zapaziti da svaka kapljica koja padne, na mestu udara izazove mali vodoskok, koji osciluje stvarajući talase. Posle kratkog vremena vodoskok prestane oscilovati, prestane i stvaranje talasa, i vodena površina se smiri. Jesi li video da tako biva?

A: Naravno, to je video svak ko je gledao vodu po kojoj pada kiša.

E: Dabome, ta pojava je toliko svakodnevna i obična, da čoveku ni na pamet ne pada kako udarac vodene kapljice o površinu vode može neku količinu vode podignuti u vis. Poznati član musketarske grupe, naivni Portos, se čudio kako je moguće da mu je šiljak nekog velikog lustera, koji mu je pao na glavu, stvorio čvorugu, umesto da mu je ulubio glavu. Pa sad reci, da li se i ti čudiš, kad sam te suočio sa pitanjem, zašto kapljica koja padne na površinu vode, vodu ne ulubi, već je podigne uvis.

A: Ne čudim se, ali priznajem da o tome nikada nisam razmišljao.

E: Nemam nameru da te na to prisiljavam ni sada. Interesuje me samo da li prihvataš zaključak da je nemoguće da se voda kreće kroz vodu, ili vazduh kroz vazduh, pa ni eter kroz eter.

A: Ne znam šta da mislim. Sa jedne strane, ne vidim razloga zašto se voda ne može kretati kroz vodu. A sa druge, na konkretnim primerima vidim da se to ne dešava. Pa i kad voda iz slavine curi u kadu, voda ne teče kroz vodu u kadi, već se razliva po površini. Znači, prolaz vode kroz vodu je nemoguć. Sa druge strane, sama tvoja Teorija tvrdi da je svaka masa ustvari izgrađena od etera, bilo da je eter razređen ili zgusnut u prostoru koji zauzima masa. Zar to ne znači da se eter ipak kreće kroz eter, onda kada se masa kreće kroz eter? Osim toga, rekao si da u eteru moraju postojati vrtlozi, slično kao u vazduhu ili vodi. Vrtlog je takođe kretanje etera kroz eter.

E: Taj komentar odlično pokazuje da se radi o složenom pitanju, koje treba dobro razmotriti, pa će nas to, možda, približiti i boljem poimanju talasnog kretanja. Pođimo redom: Kažeš da je kretanje mase kroz eter ipak kretanje etera kroz eter, što jeste tačno, pa da vidimo kako je to moguće. Čini mi se da sam u nekoj ranijoj prilici to već objasnio, ali neće škoditi ako se to ponovi. Uzmimo najpre masu u čijem je polju eter zgusnut. Kao što tvrdi Teorija, to zgusnuće etera u polju mase održava razlika u pritisku talasa u tom prostoru i izvan njega. Kada u tom prostoru eter ne bi bio zgusnut, u njemu bi ukupan pritisak etera bio manji nego u okolini, zato što je u njemu energija talasnog oscilovanja smanjena. Sada zamisli šta biva kada se baron pomeri iz tačke A u tačku B. U tački A više nema barona, zbog čega je u njoj, ako je gustina etera povećana, povećan i pritisak. A u tačci B, gde je baron stigao, on svojim delovanjem snižava ukupan pritisak, smanjujući energiju talasnog oscilovanja, i on je tu niži sve dok se ne uspostavi povećana gustina. Znači, kretanjem barona iz tačke A u tačku B uspostavlja se razlika u pritisku etera između njih, usled čega eter teče iz oblasti povišenog pritiska u oblast sniženog pritiska, odnosno iz tačke A u tačku B. Da li ti je jasna takva pojava?

A: Jasna mi je, pamtim da si to već objašnjavao.

E: Kada se kreće elektron sa svojim eltronom, pojava je slika u ogledalu pojave koju sam opisao prethodno. Eltron povišava pritisak talasa, zbog čega u njegovoj oblasti gustina etera opada. Kada se eltron pomeri iz tačke A u tačku B, pritisak u tačci A opadne, a u tačci B poraste. Zato eter u tom momentu teče iz tačke B u tačku A, što znači, nasuprot kretanju eltrona. Da li je i to jasno?

A: Naravno.

E: Ispričao sam to ponovo da tvoju pažnju obratim na dva detalja u opisanim pojavama. Prvi detalj smo već istakli, a to je da se kretanje etera odvija iz oblasti povišenog u oblast sniženog pritiska, sa ciljem da se pritisci izjednače. Drugi važan momenat je taj da se radi o takozvanom „otvorenom toku". Šta je otvoren tok, shvatićeš lako ako usvojiš predstavu da je vrtlog „zatvoreni tok". U vrtlogu sve linije toka su zatvorene, u smislu da tok nigde ne počinje niti se završava. U otvorenom toku linija toka počinje u oblasti višeg pritiska, a završava se u oblasti nižeg pritiska. Pretpostavljam da to nije teško razumeti.

A: Zaista, to je sasvim jasno.

E: Pošto si to razumeo, sada dolazi pitanje: Da li je uopšte moguć otvoren tok u fluidu bez promene pritiska od tačke do tačke u smeru toka?

A: Verovatno nije moguć, pošto ne postoji razlog zbog čega bi fluid tekao iz jedne tačke u drugu, ako između njih nema razlike u pritisku.

E: Naravno, to je nekakav univerzalni zakon, da se ništa ne može događati bez uzroka. A kada je u pitanju vrtlog, može li se u njemu kretanje odvijati bez promene pritiska od tačke do tačke u smeru toka?

A: U tom slučaju nisam siguran sa odgovorom.

E: Ako se malo potrudiš, biće ti jasno. Jednostavno pretstavi sebi u glavi molekule vode ili vazduha koji idu u pravilnim razmacima jedan za drugim. To mogu biti i automobili na zatvorenoj pisti. Ako svi voze istom brzinom i drže isto rastojanje, da li smetaju jedni drugima?

A: Očigledno da ne smetaju ako se drže toga.

E: A ako bi neki počeli da usporavaju, šta će se desiti?

A: Odmah će nastati gužva. Oni iza njih će ih udarati otpozadi, a oni ispred će se udaljiti.

E: Sada ti je pretpostavljam jasno da to važi i za vazduh i za eter. Ako se eter kreće po zatvorenoj putanji, jednakom brzinom na svim delovima putanje, nema razloga za postojanje razlike u pritisku od tačke do tačke u smeru kretanja. Kretanje se u takvom vidu može odvijati berz smetnji. Međutim, svaka promena brzine na nekom delu putanje mora dovesti do promene pritiska od tačke do tačke. Kada imaš u glavi kolonu automobila i to što se dešava sa njom, sada mi objasni, malo više naučno, zašto promena brzine na nekom delu putanje mora dovesti do promene pritiska od tačke do tačke?

A: Sada mi je to potpuno jasno. Kada se eter na nekom delu putanje kreće brže nego eter ispred njega, više etera pristiže na deo putanje ispred nego što sa nje odlazi. Znači, količina etera se na tom delu putanje povećava. To znači da se eter zgušnjava, i pritisak u toj oblasti raste.

E: Eto vidiš kako je to obična pojava. Jasno vidiš da svaka promena brzine tečenja povlači za sobom promenu gustine u fluidu. Ako samo malo razmisliš, lako ćeš uvideti da mora važiti i obrnuto pravilo: Svaka promena gustine fluida praćena je promenom brzine toka.

A: Naravno da mi je to još jasnije. Ne može eter nestati iz neken oblasti, niti u nju stići, a da se pri tome ne pokrene.

E: Dabome, to je prosta posledica zakona o održanju materije. Sa jedne strane, materija koja nestane u jednoj oblasti mora se pojaviti u drugoj, a to je nemoguće izvesti bez njenog kretanja iz jedne oblasti u drugu. Zar to nije jasno po elementarnoj logici?

A: Apsolutno.

E: Samo, to je jasno po elementarnoj logici ako se usvoji činjenica da prostor nije prazan, već da je ispunjen eterom. Ako se stvara teorija koja će sve te pojave objasniti u praznom prostoru, onda sve ispada beznadežno komplikovano i na kraju nemoguće i pogrešno. A baš to radi savremena teorertska fizika.To je neki čudovišni konglomerat stvoren od tačnih i pogrešnih pretpostavki, kojima nedostaje baš taj osnovni i najvažniji element, a to je eter. Apsurdno je pokušavati objasniti promene u eteru, a smatrati da eter ne postoji. Nemoguće je čak i nasilno zamisliti situaciju toliko apsurdnu, koju je sebi stvorila teoretska fizika, pokušavajući objasniti stvarnost, uz pretpostavku da ta stvarnost ne postoji.

A: Kad smo već kod tih pitanja, mislim da bi trebalo nešto pobliže reći i o oscilacijama mase u eteru, pošto neprekidno ponavljaš da oscilovanje mase koju stvara eltron poništava nju samu. Kako treba da zamišljam te oscilacije?

E: Po oprobanom pravilu, upitaj sebe kako bi nešto slično izgledalo u vodi ili vazduhu. Zamisli da u vazduhu zamahneš nekom lepezom. Ako je zamah polagan, vazduh koji lepeza gura i sabija pred sobom uspeva da bez nekih značajnih pojava pređe lagano i bez teškoća iza lepeze. Nešto slično smo opisivali prilikom diskusije o kretanju tela kroz idealni fluid. A onda zamisli drukčiju situaciju, da je zamah lepeze toliko brz da u njegovom toku vazuduh guran napred ne uspeva zaobići na zadnju stranu lepeze. Dakle, koja je posledica toga? Ta, da je određena količina vazduha izgurana iz jedne zapremine, a ugurana u susednu. Uspostavila se razlika u gustini i pritisku između te dve susedne zapremine. Ako se opisana situacija odigrala u eteru, tu su se formirale dve mase, ili dve veštačke čestice, jedna čestica i jedna antičestica. Kada dejstvo lepeze prestane, uspostavljena razlika u pritisku između tih zapremna se ne može održavati. Razlika u pritisku sada gura vazuduh nazad, u zapreminu iz koje je istisnut. Dakle, opet imamo otvoreni tok fluida između polja sa povišenim i polja sa sniženim pritiskom. Mislim da ni u toj pojavi nema ništa misteriozno.

A: Tako je, samo mi još uvek nije jasno otkuda oscilovanje. Istisnuti fluid, eter ili vazduh, vrati se tamo odakle je istisnut, i gotovo.

E: Stvar je u tome što nije gotovo. Prilikom povratka fluida iz zapremine sa povišenim u zapreminu sa sniženim pritiskom uspostavio se otvorteni tok fluida, koji ima svoju kinetičku energiju. Taj tok ima najveću energiju u momentu kada se izravnaju pritisci i gustine u nastalim poljima, znači, onda kada su polja nestala. Vidiš li u glavi tu činjenicu?

A: Pošto si mi je stavio pred oči, vidim.

E: Onda moraš videti i to da nije još sve gotovo. Šta ćemo sa energijom uspostavljenog toka, pošto znamo da ne može nestati bez traga?

A: Da ne lupam glavu, objasni mi to ti.

E: Opet je objašnjenje prirodno, jednostavno i jedino moguće. Tok se zaustavlja u sudaru sa eterom u oblasti bivšeg sniženog pritiska, donosi u njega fluid i energiju, usled čega se sada u tom procesu u oblasti gde je u prvoj fazi pritisak bio snižen uspostavlja polje povišenog pritiska. Istovremeno, taj tok fluida je iz polja sa prethodno povišenim pritiskom izneo onu količinu fluida koja se sada nalazi u polju gde se tok zaustavio. Dakle, vratili smo se na početak, ali su polja izmenila uloge. Tamo gde je pritisak u prvoj fazi bio snižen sada je povišen, a tamo gde je bio povišen sada je snižen. Šta biva dalje jasno ti je samo po sebi: Ceo proces se ponavlja tako što fluid teče u suprotnom smeru. Tako se uspostavlja oscilovanje, koje bi trajalo do sudnjeg dana kada se energija nekim putem ne bi gubila iz sistema. U stvarnosti, ako nema nekog mehanizma koji podržava to oscilovanje, ono prestaje veoma brzo, jer se energija gubi putem emitovanja talasa. Pretpostavljam da si mogao razumeti da u opisanoj pojavi nema ništa posebno neobično, što bi zahtevalo neku posebnu nauku, sa nekim metafizičkim pojmovima i postulatima, da se ta pojava objasni. Ali, to još uvek ne znaši da su te pojave jasne u svim detaljima i da ih je moguće lako formalno-matematički opisati.

A: Zaista, iako zahteva određeni intelektualni napor da se to zamisli i shvati, u tome nema nikakve metafizike.

E: Međutim, savremene teorije, a to će reći koalicija Teorije relativnosti i Kvantne mehanike, od te manje-više ipak obične pojave napravile su čudo koje niko ne može razumeti. Talasi koji tu nastaju su nekakvi „kvanti", čija priroda apsolutno nikome nije niti može biti jasna. Polja sniženog i povišenog pritiska u eteru pretstavljaju „česticu" i „antičesticu", izgrađene od „materije" i „antimaterije". Njihov nastanak, kobajagi, objašnjava Teorija relativnosti, ali to objšnjenje niko nikada nije izneo pred javnost. Možda je to tajna koja se sme saopštiti samo posvećenima. Te čestice i antičestice potom se spajaju i nestaju u takozvanom procesu „anihilacije", što se takođe objašnjava Teorijom relativnosti, ali ni to objašnjenje niko nikada nije čuo, bar kada se to odnosi na knjige koje sam čitao i na ljude sa kojima sam živeo i razgovarao.

A: Znači, sva ta gomila raznih čestica koje se dobijaju u eksperimentima sa sudarima brzih protona i elektrona ustvari su ta polja koja nastaju oscilovanjem neke zapremine etera?

E: Naravno, to stalno ponavljam. A ako sam u pravu, šta se može dobiti sa sve većim brzinama čestica u sudaru? Mogu li se otkriti nekakvi „bozoni", ili „kvarkovi", ili „božije čestice"? Takva očekivanja su sasvim pogrešna, i zasnovana na sasvim pogrešnim pretpostavkama. Sa većim brzinama čestica u sudaru dobiće se samo polja sa većim energijama, a nema tog matematičara ni te matematike koja bi stavila u jednačine sve što se u tim sudarima događa. Čak i kada se sa kvalitativne strane tačno zna šta se događa, konkretna pojava je previše složena da bi se mogla kvantitativno precizno analizirati. Oni koji misle da je to moguće, neka se oprobaju baš na takvim, očiglednim i svakom pristupačnim pojavama. Recimo, neka izračunaju energiju svakog talasa, svakog vrtloga i svakog mehura koji se pojavi na mestu gde je projektil poznate energije udario u površinu vode.

A: I meni kao laiku se čini da je to ćorav posao. Nego, razmišljam o nečem drugom, što mi nije jasno. Kada si pričao o oscilacijama u polju elektrona, rekao si da se one odvijaju tako što stojeći talas udara u elektron i na taj način ga prisiljava da osciluje. To oscilovanje proizvodi pitujuće talase, koji se koče na baronu negde u daljini i stvaraju njegovo elektrostatičko polje. Jesam li dobro razumeo, ako kažem da je tako?

E: U osnovi je tako.

A: Međutim, tom prilikom sam razumeo da energija apsorpcije i emisije tih putujućih talasa nije u svakom momentu ista. Zavisno od načina na koji se izvrši sudar između putujućeg talasa i elektrona, nekad se energija zrači, nekad apsorbuje. A i kada se zrači, ne zrači se jednako u svakom talasu, niti se jednako apsorbuje iz svakog talasa. Odatle ja izvodim više zaključaka. Prvo: Ni stojeći talas se ne može uvek na isti način sudarati sa elektronom, što znači da elektron ne osciluje stalno sa jednakom energijom. Odatle proizilazi da ni talasi koje zrači ne mogu imati stalno istu energiju. Dalje, to povlači posledicu da ni na udaljeni baron ne pada stalno talas sa jednakom energijom. Ako pravilno zaključujem, ispada da ni elektrostatičko polje protona, kao ni elektrona, budući da su povezani sa energijom tih talasa, nije uvek jednako. Zar takav zaključak ne protivureči stvarnosti, budući da je eksperimentalna činjenica da ta polja imaju konstantnu veličinu?

E: Dotakao si izuzetno važno pitanje, koje je apsolutno nužno razjasniti. Pokušaću opet nekako okolo doći do cilja. Recimo, ako sada postaviš termometar ovde u sobi, on će pokazati neku određenu temperaturu. A šta određuje tu temperaturu? Energija molekula vazduha, to sigurno znaš. Čak se može iz te temperature jednostavno izračunati kolika je energija svakog molekula vazduha. Pa šta misliš, da li svaki molekul vazduha ima baš tu izračunatu energiju?

A: Nešto o tome znam. Temperatura je određena srednjom energijom molekula vazduha.

E: Dabome. Pojedinačno, možda ni jedan molekul vazduha nema baš tu izračunatu energiju. Ali kad se saberu energije svih pojedinačnih molekula, pa se ukupna energija podeli na njihov broj, dobije se ta srednja energija koju bi imao svaki molekul kada bi im energije svima bile jednake. A može li termometar registrovati energiju svakog pojedinačnog molekula? Ne može, ni termometar, niti bilo koji drugi instrument. On meri srednju energiju molekula. A to pravilo važi za sve veličine na atomskom, a pogotovo na subatomskom nivou. Ti si iz mog dosadašnjeg izlaganja mogao videti sa kakvom dinamikom, sa kakvom ogromnom energijom, i sa kakvom ogromnom brzinom se odvijaju procesi koji karakterišu život Vasione. Sve je u večitom kretanju i večitoj promeni. Ako talasi i njihovo kočenje na baronu određuju masu čestice, može li se tvrditi da je masa čestice jednaka u svakom trenutku? Može li se tvrditi da je naelektrisanje elektrona jednako u svakom trenutku? Ne može, jer talasi imaju različite energije, a njihova srednja energija određuje srednju masu i srednje naelektrisanje čestice. Po mojoj Teoriji te su veličine takođe verovatno u stalnoj promeni, a to što mi merimo, to su njihove srednje vrednosti, koje ostaju u vremenu konstantne. Međutim, promene koje se neprekidno dešavaju na tim veličinama odvijaju se ogromnom brzinom, i nikakvi instrumenti ih ne mogu pratiti. Uostalom, ako razmišljamo dosledno, takve iste promeme dešavaju se i na mernim instrumentima. Nešto od te istine „napipala" je i teorija Kvantne mehanike, ali pošto tapka u mraku pogrešnih pretpostavki, i tumačenja su uglavnom ili nedovoljno tačna, ili sasvim netačna, a uvek nejasna. Prema tome, ti si u pravu kada kažeš da bi po mojoj Teoriji energija koja se zrači i apsprbuje morala biti različite veličine, i to jeste realna činjenica. A da li postoji mogućnost da se ta činjenica neposredno utvrdi i izmeri? Ne postoji. Mogu se meriti samo veličine koje se ne menjaju sa vremenom, a to su srednje veličine. Ne samo merni instrumenti, već i naša čula mogu registrovati samo srednje vrednosti. Eto dakle, formula (136) i (137) opisuje tu srednju energiju koju oscilujuća zapremina etera periodično, u toku srednje talasne dužine, apsorbuje i zrači naizmenično. Da li si me razumeo?

A: Trudim se, ali priznajem da sve to zvuči neverovatno i fantastično. Znači, masa nuklona, radius nuklona, masa i naelektrisanje elektrona, njegov radius, sve te veličine su u neprekidnoj promeni, a to što se meri ili drugim metodama registruje, to su samo srednje veličine?

E: Apsolutno. I zato dobro treba imati na umu da je energija koja se zrači ili apsorbuje po formulama (136) i (137) srednja energija, da bi se izbegli nesporazumi kod dalnjeg izlaganja.

A: Neka bog zna kako si došao do takvih uverenja, ili, ako baš hoćeš, saznanja. Ali, zapazio sam još nešto što se mora razjasniti. Rekao si da se naizmenično zračenje i apsorbovanje energije može objasniti ako se u formuli (135) kvadrat elektrodinamičkog polja te oscilujuće zapremine etera zameni proizvodom njenog polja i polja putujućeg talasa. Razumeo sam da u tom slučaju znak proizvoda, a to znači i znak promene energije, može biti i pozitivan i negativan. Međutim, koliko ja vidim, takva zamena je moguća samo ako su ta dva polja jednaka po veličini, a nigde se ne vidi, to jest ja nisam video, da mora biti tako.

E: Pravilno si zapazio, jednačinu je moguće postaviti i izvesti koeficijent zračenja u tom obliku samo ako su polja jednaka po veličini. A da li su jednaka? Do sada o tome nisam zaista rekao ništa, jer nije bilo prilike, ali će i to pitanje doći na red.

A: Ne znam šta bih još pitao. Nastavi priču, a ja ću pokušati da je slušam bez preteranog čuđenja, uzimajući sve zdravo za gotovo. Mnogo puta si napao Teoriju relativnosti zato što je celokupno ljudsko iskustvo izvrnula naopako, rugajući se zdravom razumu. A meni se čini da si ti u tom smeru otišao još dalje, da se tvoja Teorija zdravom razumu ruga još više.

E: Zamolio bih te da po mogućnosti budeš pravedan i objektivan. Šta ja zameram Teoriji relativnosti? Ne to što se ruga iskustvu i zdravom razumu, već što je postavila postulate koji se tome rugaju, a bez bilo kakvog dokaza. Štaviše, evo je prošlo prilično godina od kad se teorija pojavila, a da li se za to vreme našao i jedan pouzudan dokaz da je tačna, bez obzira što se njeni zastupnici svojski trude? Naravno da nije! To što se pokušava proturiti kao dokazi, manje je verodostojno od tvrdnje da se u Međugorju pojavila Gospa. U ovom slučaju imamo bar svedoke, a Teorija relativnosti ima nekakvo skretanje svetlosnih zrakova u gravitacionom polju, nekakve crne rupe u Svemiru, nekakvu česticu zvana pion, koja se, ako ima energiju nekoliko milijardi milijarda puta veću od energije druge čestice sa tim imenom, raspadne u vremenu nekoliko milijardi milijarda manjem od sekunda, a što je opet nekoliko milijardi milijarda puta veće vreme od onog u kome se raspadne pion sa manjom energijom. Zar to iko ozbiljan i pametan može smatrati dokazima?

A: Priznajem da od toga ništa ne razumem.

E: Kako ćeš razumeti ono što ne razume niko? Razumeju li fizičari i astronomi šta je to u dubini Svemira što misle da su možda crne rupe? Razumeju li šta je pion? A što se svetlosni talas lomi pri prolasku pored nekog nebeskog tela, pa svaki se talas lomi kada se svojstva sredine kroz koju prolazi menjaju. To je opšte poznata činjenica, a samo vernici Teorije relativnosti mogu to smatrati dokazom njene tačnosti, a svi znamo da veri dokazi ne trebaju. A šta si hteo reći time da je i moja Teorija slična? Jesam li sve dosadašnje tvrdnje logički, pa i matematički, obrazlagao? Pa ja sam takođe u mladosti željno čitao razne bajke na naučnoj osnovi Teorije relativnosti, dok, kao Neverni Toma, nisam počeo sumnjati i razmišljati svojom glavom.

A: Nemoj se ljutiti. Samo sam hteo istaći da i tvoja Teorija prikazuje ovaj svet u krajnje neverovatnom izgledu.

E: A šta se tu može ako je on zaista takav? Ali manimo svađu, pravi dokazi da je Teorija tačna tek slede. Kažeš da ne znaš šta bi još pitao u vezi koeficijenta zračenja (137). A zar nije važno pitanje koju energiju i koji radius treba postaviti u tu formulu?

A: Pa, mislim da je iz izlaganja to jasno. Treba postaviti radius elektrona i energiju oscilujuće zapremine, za koju si rekao da iznosi 625,52 MeV.

E: Tako to izgleda na prvi pogled. Ali ćeš i ovde videti kako je teško stvarati tačnu teoriju i pisati tačne formule. Da bih te naveo na pravi put, pitam te da li ta oscilujuća zapremina ima stalno istu energiju? Da uprostimo razgovor i zapisivanje, nju ćemo ubuduće zvati „mezonsko polje", zato što se čestice koje imaju određenu vezu sa elektronom u subatomskoj fizici zovu mezoni. Dakle, da li je energija mezonskog polja konstantna u vremenu?

A: Pa da razmislim, i da uzmem u obzir ono što si rekao prethodno. Pošto to mezonsko polje zrači i apsorbuje energiju, znači da njegova energija oscilovanja ne može biti konstantna. Veća je kad je energija apsorbovana, a manja kada je izračena. Međutim, srednja energija mezonskog polja, posmatrana u vremenu, konstantna je i jednaka 625,52 MeV.

E: U tome se slažemo. A da li i dalje misliš da tu srednju energiju treba postaviti u formulu (137)?

A: Naravno, koju drugu? Kada ta srednja energija izrači talas, manja je za energiju talasa. A kada apsorbuje talas, veća je za energiju talasa. Ako saberemo tu veću sa manjom, pa podelimo sa 2, dobijamo srednju, a to je opet 625,52 MeV.

E: Račun je korektan, a da li su korektne njegove pretpostavke?

A: Sve mi se čini da ćeš me opet zbuniti, iako sve izgleda jednostavno. Objasni na šta ciljaš.

E: Ciljam na ovo: Kada mezonsko polje izrači talas, energija mu padne na nižu granicu, je li tako?

A: Očigledno.

E: A kada apsorbuje talas, popne se na srednju veličinu?

A: I to je očigledno.

E: A kada apsorbuje još jedan talas, popne se na gornju granicu?

A: Opet očigledno.

E: Prema tome, da bi se energija mezonskog polja popela sa donje na gornju granicu, potrebno je da se apsorbuju dva talasa uzastopce, je li tako?

A: Pa, tako ispada.

E: A da bi pala na donju granicu, moraju se izračiti opet dva talasa uzastopce, je li i to tako?

A: Opet tako ispada.

E: Znači, po tvojoj pretpostavci, prilikom zračenja i apsorbovanja talasa, stalno se, prelaskom sa gornje na donju granicu, i obratno, zrače i apsorbuju dva talasa uzastopce?

A: E, sad si me već zbunio.

E: Ne, nego te navodim da uvidiš grešku. Osnovna pretpostavka je da se usrednjeno u vremenu periodično zrači i apsorbuje jedan talas, što je i logično. A ti tu pretpostavku svojim računom nisi poštovao, uveo si drugu, nelogičnu i netačnu, da se periodično od strane mezonskog polja apsopruju i zrače dva talasa.

A: Pa šta sad?

E: Zna se šta. Netačnu pretpostavku treba izbaciti i razmišljati na osnovu tačne. Ako je srednja energija koja se naizmenično zrači i apsorbuje jednaka onoj iz formule (137), znači da je razlika u energiji između donje i gornje granice jednaka toj energiji, a ne dvostruko većoj, kako je ispalo po tvojoj pretpostavci.

A: Uviđam grešku, ali mi se čini da nije značajna. U oba slučaja računom se dobija ista srednja energija, a čini mi se da je to najbitnije.

E: Ubrzo ćeš se uveriti da nije tako. Eto, opet pitam, koju energiju mezonskog polja treba postaviti u formulu (137) da se dobije energija zračenja ili apsorbovanja?

A: Sada uviđam da se situacija zakomplikovala. Znači da kada se energija zrači, treba postaviti energiju mezonskog polja sa gornje granice, a kada se apsorbuje, sa donje granice.

E: Faktički je tako. A sada uzmi u obzir da energija zračenja i energija apsorpcije moraju biti međusobno jednake, pa pogledaj opet formulu (137), i razmisli malo. Kako te dve energije mogu biti jednake, ako su energije mezonskog polja različite?

A: Nema šta da se razmišlja, to se odmah vidi. Da bi rezultat bio isti, ako se menja W, mora se na odgovarajući način menjati ili radius ili talasna dužina, ili i oboje. Sad vidim šta si mislio kada si rekao da ću brzo videti kako je teško pisati tačne formule.

E: Baš to sam mislio. A sada zajedno razmislimo šta bi se moglo menjati, radius ili talasna dužina, ili i oboje?

A: Pa evo. Ne vidi se nikakav razlog da se apsorpcija i zračenje odvijaju različitim brzinama. U neku ruku, to je isti proces, ali obrnutog smera. Ako upotrebim tvoje upoređenje, to mu dođe kao vožnja napred i nazad istom brzinom na istom rastojanju, a za to je potrebno jednako vreme. Znači, ostaje radius. A sećam se da si u dva navrata iznosio argumente, pa čak i citirao knjigu nekog nobelovca, da je, prilikom adijabatskog sabijanja neke zapremine gasovitog fluida koja osciluje, proizvod između energije oscilovanja i radiusa konstantan.

E: Svaka čast. Tačno to sam zaključio i sam. Prema tome, u formuli (137) proizvod između energije oscilovanja mezonskog polja i radiusa te zapremine ostaje konstantan u toku emitovanja i apsorbovanja energije. A pošto energija periodično raste i opada, to znači da radiuis zapremine periodično opada i raste. A sada nam ostaje da razmislimo o poslednjem važnom pitanju: Šta faktički pretstavlja radius elektrona, budući da se radius mezonskog polja menja. Da li je to najmanji, najveći, ili srednji radius mezonskog polja?

A: To pitanje za mene je preteško, pa više volim da odgovor na njega daš sam, jer verujem da ga već imaš.

E: Evo kako sam ja razmišljao: Radius elektrona, to je radius njegove elementarne sfere u kome je njegovo elektrostatičko polje homogene jačine. Elektrostatičko polje formiraju stojeći talasi elektrona, prema tome i radius elementarne sfere treba da bude jednak radiusu stojećeg talasa koji osciluje u sferi. Najprostija pretpostavka je da su i radius i talasna dužina stojećeg i putujućeg talasa međusobno jednaki. Prema tome sledi zaključak da je radius elektrona jednak radiusu putujućeg talasa koji se zrači i apsorbuje od strane mezonskog polja. A koji je to radius samog mezonskog polja, najmanji, najveći ili srednji? Najmanji, po logici samog događaja ne može biti, jer se u trenutku najmanjeg radiusa završio proces apsorpcije, a počinje proces zračenja. U trenutku kada je radius najveći, završio se proces zračenja, a počinje proces apsorpcije. Prema tome, talas napušta oblast mezonskog polja u trenutku kada je radius mezonskog polja najveći. Logična pretpostavka je da su u tom trenutku radius izvora talasa i radius talasa međusobno jednaki, jer svaka druga nema osnova. Konačan zaključak je da su radius talasa i najveći radius mezonskog polja međusobno jednaki, što automatski znači da su međusobno jednaki radius elektrona i najveć radius mezonskog polja. Možeš li se složiti sa tim?

A: Logika je prilično čvrsta, pa pošto nemam bolje objašnjenje, prihvatam ponuđeno. Ali si sad dotakao pitanje koje odavno čekam priliku da postavim. Gde je u prethodno opisivanom procesu mesto tih stojećih talasa elektrona, obilaziš oko njih kao mačak oko vruće kaše?

E: Polako, primičemo se tom pitanju, ali još nismo završili sa putujućim talasima.

A: Zar o njima još nije sve rečeno?

E: Smešno pitanje. Zar ti nije jasno da nije rečeno ono glavno, kolika im je energija. Treba da znaš da smo manje više završili sa filozofiranjem, za koje je, kako sam ti davno rekao, sposoban svak ko nema prečeg i pametnijeg posla. Sada je došlo vreme da se moja filozofija prirode, koju sam prethodno izlagao, dokazuje kao realna činjenica. Doduše, linijski spektri su bili u neku ruku početak konopca za koji sam se uhvatio kada je započelo mukotrpno i dugo penjanje na Mont Everest nauke o Vasioni, ali je energija mezonskog polja elektrona bila pravi okidač ili ključ koji je poveo ka konačnom cilju. Daleko od toga da je put bio prav i jasno označen. Za svaki sledeći korak trebalo je pažljivo pipati, pa i pored toga bezbroj puta sam zalutao, morao se vraćati natrag pa tražiti pravilan smer. Za početak, postavićemo jednačinu, srećom sasvim jednostavnu, koja će nam omogućiti da izračunamo energiju putujućih talasa, a time i gornju i donju energiju mezonskog polja. Pre toga, da bi se izbegli neki budući nesporazumi, potsećam te na jednačinu (39), koja je rezultat mog pokušaja da dokažem kako je energija talasa koji prouzrokuju stvaranje polja u eteru uvek dva puta veća od energije polja. Da se ne bih nepotrebno ponavljao, argumente za to pravilo možeš pročitati uz tu jednačinu. To pravilo konkretno znači: Ako je energija nuklona 938,28 MeV, da bi se u eteru formiralo polje zgusnutog etera sa tom energijom, energija stojećih talasa etera mora biti umanjena dvostruko više. Znači, u polju nuklona energija stojećih talasa etera manja je za 1876,56 MeV. To važi, naravno, za prirodni nuklon, u čijem polju je gustina etera povećana. Ako bi se radilo o veštački stvorenom „antinuklonu", u čijem polju je eter razređen, energija stojećih talasa morala bi biti povećana za 1876,56 MeV. Odavde se vidi poprilična proizvoljnost i netačnost najčuvenije jednačine u fizici, čiji je tvorac Ajnštajn. Ali, o tome sam već dovoljno govorio, a kada budemo došli do atomske energije, govorićemo još. Dakle, konstatacija da mezonsko polje elektrona ima energiju 625,52 MeV mora da se precizira, jer nije sasvim tačna. Kada mezonsko polje ne bi oscilovalo, na njegovom mestu bi postojala čestica sa tolikom energijom. Međuitim, to bi istovremeno značili da je na tom istom mestu energija stojećih talasa etera umanjena za dva puta više, za 1251,04 MeV. A to znači, da bi se anuliralo polje čestice sa energijom od 625,52 MeV, zapremina etera na tome mestu mora oscilovati sa energijom od 1251,04 MeV. To pravilo uvek treba imati na umu. Međutim, pošto se u fizičkoj teroriji uvek barata sa masom i energijom polja, jer se za energiju koja stoji iza toga i ne zna, i ja ću koristiti u računima masu i energiju polja. Razlog je taj što svak ko zna nešto iz fizike odmah zna o čemu se radi kad pročita da je energija jednaka 938,28 MeV, ili 0,511 MeV. Odmah mu je jasno da se radi o protonu i elektronu. A ako napišem energije dva puta veće, svaki put bih morao ponovo objašnjavati na šta se odnose. Realno, dakle, mezonsko polje elekltrona osciluje sa energijom od 1251,04 MeV, ali pošto je tu energija stojećih talasa umanjena isto toliko, ukupna energija talasa u tom prostoru nije ni manja ni veća od normalne, već je jednaka njoj. Da li je jasno to što sam rekao?

A: Pa, manje-više. Samo, ako je energija u tom prostoru neizmenjena, u čemu se on razlikuje od bilo kog drugog prostora Vasione?

E: Nešto slično si već pitao, i upravo idemo ka tom objašnjenju. No, napišimo jednačinu koja povezuje srednju energiju mezonskog polja, donju i gornju, i energiju talasa koji se zrači. Složili smo se da se donja i gornja razlikuju za energiju jednog stojećeg talasa, a da je srednja jednaka polovini njihovog zbira:

Wsr= Wd+Wd+Wt2 (138)

E: U toj jednačini Wsr znamo, jednaka je 625,52 MeV. Što se tiče energije talasa, nju nam daje jednačina (137). U tu jednačinu ćemo postaviti donju energiju mezonskog polja, a što se tiče radiusa i talasne dužine, njihov odnos smo utvrdili još ranije, on je konstantan, i po jednačini (91) jednak:

λeRe = 2ℏce2 (139)

E: U svakom udžbeniku atomske ili subatomske fizike u tabeli prirodnih konstanti piše da je taj odnos jednak 1/274. Kada sve rečeno postavimo u jednačnu (138), lako se izračuna i donja energija mezonskog polja, i energija putujućeg talasa. To je obična linearna jednačina, pa nema potrebe da se zamaramo pisanjem suvišnih formula. Odmah ćemo napisati gotove rezultate:

Wsr=625,52 MeV, Wd=572,97 MeV, Wt=105,092 MeV (140)

E: Eto, to su rezultati.

A: Rezultate vidim, samo meni ne govore ništa posebno, osim da su sve to ogromne energije, pogotovo kad se zna da je energija elektrona jednaka 0,511 MeV. A i ta je energija već ogromna, ako se upoređuje sa energijama koje su „obične" energije elektromagnetskih talasa.

E: Da bi se videlo šta govore, treba imati maštu, a onaj ko je nema, neće tragati za zakopanim blagom, niti krenuti da otkriva tajanstvena nepoznata ostrva. Neće krenuti ni u šumu da traga za pečurkama, niti će buljiti u plovak čekajući da se na udicu uhvati som od sto kila. A tog soma smo upravo upecali, tako mi govori moja mašta.

A: Izvuci ga na obalu, da ga i ja vidim.

E: Priseti se samo da putujući talas koji zrači mezonsko polje elektrona na baronu izgrađuje elektrostatičko polje protona. Sada, pošto znamo i energiju putujućeg talasa, i energiju elektrostatičkog polja protona, možemo izračunati koeficijent proporcionalnosti koji ih povezuje. Ako si upamtio ono što sam govorio, putujući talas se koči na baronu, a smanjenje pritiska etera koje nastaje zbog toga kompenzuje se porastom gustine. Masa, kao posledica povećane gustine, jednaka je masi elektrona, radius je takođe jednak radiusu elektrona, topografija mase takođe je ista. Dakle:

0,511 MeV=C 105,093 MeV, C=205,66

E: Ako su nam prethodni zaklčjučci ispravni, došli smo do značajnog otkrića, da se energija putujućeg talasa na baronu smanjuje za 205,66 deo.

A: Da, kad bi zaista bilo tako. Međutim, do toga se došlo na osnovu običnih spekulacija.

E: Da li su to „obične", neobične, ili istinite spekulacije, pokazaće se na kraju balade. Sada uoči da je taj koeficijent, sa greškom manjom od jednog hiljaditog dela, jednak 205,5.

A: To se vidi. Ali ne vidi se značaj toga. Meni izgleda sdvejedno da li je 205,66, ili 205,5, ili neki treći.

E: Zato što ne uključuješ maštu. A ako je uključiš, vidiš da je

205,5=274 34

E: Da li ti to nešto govori?

A: Baš ništa, osim toga što stoji napisano.

E: Zato što si zaboravio da je λeRe=274. A ako to imaš u vidu, onda važi ova jednačina:

0,511 MeV=105,093 MeV 4Re3λe (141)

E: Sada fantazirajmo dalje. Ranije smo videli da i energija putujućeg talasa koji emituje mezonsko polje takođe zavisi od odnosa radiusa i talasne dužine. To nam daje osnova da verujemo kako smo na pravom putu. Uzimajući u obzir da se samo četvrtina elektrostatičke mase protona nalazi unutar centralne sfere, izvodimo zaključak da stojeć talas, koji formira polje samo unutar centralne sfere, to čini uz koeficijent proporcionalnosti 4 puta manji. To znači da se polje nuklona formira po jednačini:

Wnuk= Wts Rts3λts (142)

E: Pa sad reci da li su to značajne relacije, ili nisu?

A: Značajne su ako su tačne. Ali do sada nigde ne vidim dokaz za to. Previše je u njima čistog maštanja, što i sam kažeš.

E: Recimo da si u pravu, ali ćeš se morati uveriti kako i čisto maštanje o zakopanom blagu, ako se ovo traži uporno i dosledno, na kraju dovede do blaga. Meni je instinkt rekao da sam mapu, doduše izbledelu i nejasnu kao i sve slične mape, pronašao. Na osnovu nje tragaćemo dalje, a skeptici i školovani fizičari neka nam se izruguju.

A: A da li se relacija (142) može dobiti dirtektno, pomoću matematike i na osnovu teorije?

E: Nažalost, ja nisam tako dobar matematičar. Da dobijem jednačinu (137) pripomogao sam se rezultatima do kojih je došla klasična elektrodinanmika. No, da elektron zrači talase, to je bilo dobro poznato, pa se i za formulom po kojoj zrači tragalo. Ali, pretstava o putujućim i stojećim talasima, čije kočenje na eltronu i baronu prouzrokuje posledice o kojima govorimo, pojavila se prvi put, i to u mojoj glavi. Ja sam već ranije, govoreći o masi, govorio i o mogućim razlozima za postojanje koeficijenta iz formule (142). Sada bi se samo mogli ponoviti, u nešto drukčijoj formi. Recimo, kočenje talasa na baronu stvara elektrodinamičko polje u toj oblasti. To se dešava po osnovnom zakonu dinamike fluida, po kome ubrzanjue, (ili usporenje), fluida uvek stvara gradijent pritiska u zapremini koja se ubrzava ili usporava. Integral tog gradijenta daje promenu pritiska u fluidu. A po mojoj osnovnoj jednačini (23), rad potreban da se formira polje proporcionalan je kvadratu polja. Sada treba izvesti račun kako izgleda polje koje se formira usled kočenja, kao i rad ko ji se izvrši zbog formiranja polja. Može se, recimo, razmišljati ovako: Gustina energije u polju stojećeg talasa proporcionalna je kvadratu njegovog polja

Sts= ∆Pts2P

E: Ako se ova promena pritiska, koja postoji u stojećem talasu, promeni usled kočenja, menja se i gustina energije u talasu, a matematika kaže da je ta promena jednaka:

∆Sts=2 ∆PtsdPtsP (143)

E: Sledeći korak je da se izračuna promena pritiska dP u stojećem talasu, za koju opravdano smatram da je jednaka elektrodinamičkom polju koje se pojavilo usled ubrzanja etera u zapremini stojećeg talasa, a koji osciluje u oblasti barona. Mislim da se može napisati ova jednačina:

ρvsttst= dPdR

E: Ako po ovoj diferencijalnoj jednačini izračunamo promenu pritiska u zapremini sa radiousom R, ona je jednaka:

dPts= ρvtsRtstst= ρcvstRstλts (144)

E: Znači, ovo bi trebala biti formula za elektrodinamičko polje koje se pojavljuje u zapremini stojećeg talasa koji se koči na baronu. Sa druge strane, formule (33) i (34), koje sam izveo ranije, pokazuju da je ρcvst= 2ΔPst. Ako se to uzme u obzir, i postavi u formulu (144) dobijamo da je

dPts= 2ΔPts Rtsλts (145)

E: Ako sada to postavimo u jednačinu (143), dobijamo:

ΔSts= 2ΔPts2P Rtsλts (146)

E: Ako ovaj izraz pomnožimo sa zapreminom talasa, dobijamo promenu energije stojećeg talasa, do koje je došlo zbog njegovog kočenja na baronu, a to je jednako 4Wst Rstλst . To bi trebao biti iznos za koji se smanjila energija stojećeg talasa, i zbog čega se formira polje nuklona. Očigledno, to se ne slaže sa jednačinom (142). Međutim, obrati pažnju da se ne slaže samo u brojnom koeficijentu, koji može zavisiti od nekih lokanih uslova koje moj račun nije uzeo u obzir. O njima neću ni razmišljati, jer bi opet samo nagađao. Čini mi se da je najbitnije što se tim računom pokazuje kako se može doći do koeficijenta Rλ, što smatram da je najbitnije. Ja nisam vodio nikakvog računa ni o znacima, da se nepotrebno ne petljam i sa tim. Ako su mi osnovne pretpostavke tačne, uskladiti znake je samo tehnički problem, a što se tiče brojnog koeficijenta, ostavljam boljim matematičarima da ga teoretski računaju, ako budu imali interesa za to. A da li je on zaista jednak onome iz formule (142), poslednju reč će dati ekspertimentalne i prirodne činjenice, koje će se koristiti u mojoj Teorij.

A: Recimo da se na taj način objašnjava kako stojeći talasi formiraju polje nuklona, i putujući elektrostatičko polje protona. Ali u formulama koje povezuju energiju talasa sa energijom polja postoji nejasnoća koju mislim da treba razjasniti. Da se bolje vidi na šta ukazujem, napisaćemo obe formule zajedno:

Wtp= Wmzp16PIReλe cosPITt (137) Wnuk= -Wts Rts3λts (142)

E: Ako sam te dobro razumeo, u formuli (137) energija oscilacija mezonskog polja nije konstantna, budući da se energija periodično zrači i apsorbuje. Prema tome energija mezonskog polja periodično osciluje između minimalne i maksimalne veličine. To je stvorilo nedoumicu, koju energiju treba postaviti u jednačinu (137)? Otklonio si je na taj način što si postavio pretpostavku da je proizvod između radiusa i energije u toj formuli konstantan, a logičkim zaključivanjem je ispalo da je radius elektrona, onaj koji određuje energiju njegovog elektrostatičkog polja, onaj radius koji mezonsko polje ima pri najmanjoj energiji, dakle u momentu kada je završeno emitovanje pojedinačnog putujućeg talasa. Jesam li to dobro shvatio?

E: Tako sam rekao.

A: Eto, u vezi toga, nije mi jasno kako razumeti formulu (142)? Ona govori da se energija talasa koji osciluje u oblasti barona smanji po toj jednačini. Pa dakle, koja energija talasa treba da stoji u jednačini (142), ona umanjena koju talas ima kada se već prikočio, ili energija koju talas ima pre kočenja?

E: Razmišljao sam o tome, i na osnovu logike zaključio da treba postaviti energiju talasa pre kočenja. Jedan razlog za takav zaključak bio je taj što sam se upitao, kako će formula izgledati u hipotetičkom slučaju kada se talas u potpunosti ukoči na baronu, tako da mu energija postane jednaka nuli. Dakle, ako u takvom slučaju u formulu (142) postavimo energiju talasa na kraju kočenja, moramo staviti da je jednaka nuli. Ako se tako uradi, jednačina (142) postaje besmislena, dobija se da je nula jednaka nuli. Sa druge strane, ako postavimo da je energija nuklearnog polja jednaka energiji stojećeg talasa pre kočenja, dobijamo da je Rts= 3λts, što nikako nije besmisleno. Drugi razlog za takav zaključak je to što i u formulu (137) mi možemo postaviti proizvod srednje energije mezonskog polja i radiusa koji odgovara toj energiji. A ako se pažljivije razmisli, srednja energija kojom osciluje mezonsko polje ustvari je njegova neumanjena energija, jer zračenje ne umanjuje energiju oscilovanja mezonskog polja. Prema tome, formula (137) ostaje tačna ako u nju postavimo neumanjenu energiju oscilovanja mezonskog polja i radius koji joj odgovara. A ako to pravilo važi za formulu (137), ima osnova pretpostaviti da važi i za formulu (142).

A: Samo, ja još uvek nigde u tom izlaganju nisam video stojeće talase koji osciluju u polju elektrona i svojim oscilovanjem razređuju eter i stvaraju elektrostatičko polje elektrona. Ako sam te razumeo, do sada je bila reč o putujućim talasima koje emituje mezonsko polje, a oni formiraju elektrostatičko polje protona, pošto se koče na baronu kada stignu do njega. Mogu li ti isti talasi na neki način i izugurati eter iz oblasti eltrona, pošto putuju od eltrona u slobodno prostranstvo?

E: Ako malo razmisliš, moraš i sam zaključitio da je to nemoguće, jer jednaka energija tih putujućih talasa putuje iz oblasti eltrona upolje, i izvana ka eltronu. To je očigledna posledica činjenice da se jednaka energija posredstvom tih talasa zrači i apsorbuje. Za formiranje elektrostatičkog polja nužno je postojanje još jednog tipa talasa, a to su stojeći talasi koji osciluju u polju elektrona. Pre nego što pređemo na njih ukratko ćemo se posetiti kako nastaju putujući talasi. Kao što sam rekao, ako se nekom brzom kretnjom određena zapremina etera pomeri iz svog ravnotežnog položaja, stvara se razlika u pritisku između oblasti iz koje je pomerena i oblasti u koju je pomerena. Usled te razlike u pritisku, zapremina etera biva gurana nazad, a kinetička energija koja joj se pri tome saopšti dovodi do oscilovanja te zapremine između dvaju polja, koja periodično menjaju znak „+" u znak „-„ i znak „ - „ u znak „+". A sada, ako tok etera, koji teče između ta dva polja, sa sobom nosi česticu koju sam nazvao eltron, usled radiacionog trenja eltrona sa eterom, tok etera se koči na njemu. Usled toga se sa zadnje strane eltrona pritisak etera povišava, a sa prednje snižava. Dešava se otprilike ono što se dešava kada struja vetra na svom putu prelazi preko neke prepreke u obliku lopte. Sve dok se lopta ubrzava, postoji razlika u pritisku između njene prednje i zadnje strane. Kada ubrzavanje lopte prestane, gubi se sila koja održava razliku u pritisku, te eter pojuri iz polja povišenog u polje sniženog pritiska. Eto, smatram da ta struja, ili tok etera, upadajući u polje sniženog pritiska, iz njega ponovo izbija neku količinu etera, koja se sada u vidu elektromagnetskog talasa otputi u spoljašnje prostranstvo. Kada takvi talasi ispune celo prostranstvo Vasione, oni jednaku energiju i odnose i vraćaju mezonskim poljima elektrona koja osciluju.

A: Međutim, meni sada nije jasno zašto jedna zapremina etera koja teče i osciluje između dva polja u eteru ostaje na mestu, dok ova druga, koja nastaje kočenjem prve na eltronu, odlazi u prostranstvo kao putujući talas?

E: To sam se i ja dugo pitao, i razmišljao kakva je razlika među njima koja dovodi do toga da prva osciluje, kako kažeš, u mestu, dok druga odlazi u spoljašnje prostranstvo kao putujući talas. Pa dakle, shvatio sam u čemu je ta osnovna i bitna razlika. Naime, kada se formiraju polja između kojih osciluje ta, nazvaću je „primarna", struja, ta polja se ne kreću. A ako se ne kreću u momentu formiranja, ne mogu se kretati ni posle. Šta bi se moralo dogoditi da se polja, u početku nepokretna, odjednom počnu kretati kroz prostranstvo brzinom svetlosti? Dogodilo bi se to da im je impuls od nule bez razloga porastao do neke određene veličine. Prema tome, narušio bi de zakon o održanju impulsa, što je nemoguće. A ako pogledamo ta, nazvaću ih „sekundarna" polja, koja nastaju iza i ispred eltrona, ona se u vreme formiranja i nestajanja kreću zajedno sa eltronom. Prema tome, u vreme kada nastanu ta polja već imaju svoj određeni impuls, a tok etera koji nastane isčezavanjem polja, takođe, osim energije polja, mora imati i njihov impuls. Eto, taj impuls, koji ne može nestati, uzrok je da se nova polja, nastala isčezavanjem te sekundarne struje etera, moraju nastaviti kretati u smeru impulsa, a to znači napred.

A: A zašto se kreću brzinom svetlosti?

E: To se može objasniti, i objašnjeno je, ali se ne želim nepotrebno zamarati objašnjavanjem i dokazivanjem činjenica koje su već davno i objašnjene i dokazane. Uostalom, ako je nešto neosporni fakt, koji se potvrđuje svakodnevnim iskustvom, ne vidim neku veliku potrebu da se to dokazuje. Ako te baš zanima, potraži objašnjenje u nekom udžbeniku opšte fizike.

A: Neka bude. Ali stojeće talase, koji formiraju elektrostatičko polje elektrona, još uvek u tom opisu nisam video.

E: Baš sada stižemo do njih. Dakle, kočenje stojećih talasa na baronu uzrok je stvaranja nuklearnog polja protona, a kočenje putujućih talasa na baronu uzrok je stvaranja elektrostatičkog polja protona. U oba slučaja energija talasa je smanjena, što dovodi i do smanjenja pritiska u eteru, koji izazivaju ti talasi. Taj pad pritiska kompenzuje se porastom gustine i pritiska koji je posledica haotičnog kretanja njegovih čestica. Međutim, u elektrostatičkom polju elektrona gustina etera je smanjena, a smanjen je i pritisak u eteru koji je posledica haotičnog kretanja njegovih čestica. Pad tog pritiska kompenzovan je povećanim pritiskom koji potiče od stojećih talasa koji osciluju u elektrostatičkom polju elektrona. Uopšte uzevši, tamo gde je povećan statički pritisak etera, smanjen je pritisak talasa, a tamo gde je smanjen statički pritisak povećan je pritisak talasa, iz jednostavnog razloga što u stanju ravnoteže pritisak etera mora biti svuda isti. Naš neposredni zadatak je da objasnimo poreklo stojećih talasa koji su uzrok stvaranja elektrostatičkog polja elektrona. Ti već znaš moj metod izlaganja: Najpre objasniti kvalitativnu sliku pojave, pa tek kada ona bude jasna i logički usaglašena, po mogućnosti je potkrepiti i matematikom. Zato se vraćamo na mezonsko polje elektrona, koje osciluje sa srednjom energijom od 625, 52 MeV, i emituje putujuće talase sa energijom od 105,093 Mev. U opisu te situacije ispustili smo jedan detalj, koji će, nadam se, sa doslednom logikom objasniti pojavu stojećih talasa elektrona. Naime, objasnio sam da mezonsko polje elektrona osciluje sa tom energijom zato da anulira kočenje stojećeg talasa, koje se vrši na čestici koju sam nazvao eltron. Eto, tu česticu smo pomalo zaboravili opisujući oscilovanje mezonskog polja i emitovanje putujućih talasa. Sada je vreme da se potsetimo da i ta čestica ima svoju važnu ulogu u tom događanju. Naime, zajedno sa mezonskim poljem osciluje i eltron. I šta se sada zakonito može očekivati? Ako eltron koči oscilacije etera koji osciluje u odnosu na njega, šta se dešava ako eltron osciluje u odnosu na eter? Šta ti misliš, opet na osnovu zdravog razuma?

A: Na osnovu zdravog razuma, ako neko telo usporava vodeni tok, onda će isto telo, krećući se kroz mirnu vodu, izazivati tečenje vode oko sebe. Dakle, i eltron koji osciluje u eteru izaziva oscilovanje etera oko sebe. Jesam li pogodio?

E: Naravno da si pogodio. Opet se potvrđuje da sve činjenice zakonito slede jedna drugu ako se pravilno razmišlja. Zaključak je da nije svejedno da li mezonsko polje osciluje samo kao određena zapremina etera, ili ako zajedno sa njom osciluje eltron. Svojim oscilovanjem on povećava energiju oscilovanja, zato što i sam gura eter, odnosno, svojim kretanjem i on na okolni eter deluje određenom silom.

A: Čini mi se da je tu potrebno nešto razjasniti. Razumem da eltron gura okolnin eter. Ali, ko gura eltron? Ne može sila kojom on gura eter poticati od njega samog. Ako veslo gura vodu, ono to ne može činiti samo od sebe, mora postojati i veslač. Nadam se da razumeš šta hoću da kažem.

E: Svakako da razumem. Veslač postoji, to je onaj isti stojeći talas čijim kočenjem se formira mezonsko polje. Kao što sam rekao, kada mezonsko polje ne bi oscilovalo, tu bi postojala masa od 625,52 MeV. Međutim, polje osciluje i anulira masu, a osciluje pod udarcima tog istog talasa koji se delom prikočio. Pod udarcima tog istog talasa osciluje i eltron.

A: Ali mi nije jasno kako to može večito trajati? Kako se energija svih tih oscilovanja ne potroši?

E: Sada razmišljaš na osnovu standardnog iskustva, koje govori da ne postoji „perpetum mobile", da se kretanje svakog sistema pre ili kasnije mora zaustaviti. Ali, razmisli, zašto se mora zaustaviti? Zato što se energija nekim putem gubi iz sistema. Ako gubitka energije ne bi bilo, sistem bi se večito kretao na isti način. Zašto se ne potroši energija oscilovanja mezonskog polja, već smo rasčistili: Zato što je energija izgubljena zračenjem jednaka energiji vraćenoj putem apsorpcije. Isti princip mora važiti i za oscilovanje eltrona. Jednom uspostavljeno, trajaće „vo vjeki vjekov" ako se energija u toku oscilovanja ne gubi.

A: Recimo da mi je to kao princip jasno. Ali, kao što si rekao, iskustvo nam govori da nešto slično u vodi ili vazduhu nije moguće. Pre ili kasnije energija svakog oscilovanja potrošiće se na razne načine, i ono će prestati.

E: Pa sad, kako da ti kažem, moramo se potruditi da sagledamo stvarnost koja postoji iza svakodnevnog iskustva. To iskustvo je svima, pa i Galileju, govorilo da pero pada na zemlju sporije nego olovna kugla, pa je on ipak, naporom svog razuma, dokučio da bi u bezvazdušnom prostoru padali istom brzinom. Za sada, važno je da razumeš princip, da će eltron oscilovati večno ako se energija ne gubi iz sistema. Takođe si zaključio da prilikom svog oscilovanja eltron stalno gura eter. To oscilovanje se odvija unutar neke određene zapremine, a pravac oscilovanja nije neki fiksiran, već se neprekidno menja u vremenu. To znači da eltron u svim smerovima svojim guranjem izbacuje eter iz te zapremine u kojoj osciluje. Recimo, kao da neko maše lepezom na sve strane, gurajući njome na sve strane vazduh. Slažeš li se da će usled tog mahanja u zapremini u kojoj se maše biti nešto manje vazduha nego u okolini?

A: Po svoj prilici bi se moralo uspostaviti takvo stanje.

E: Dabome, i u fizici je konstatovana slična pojava, i nazvana je „kavitacija". A sada, do koje mere će vazduh biti izbacivan iz te oblasti? Koja je gornja granica?

A: Pa, izgleda da može biti izbacivan sve dotle dok ga u toj zapremini ima.

E: To je, kao princip, tačno. A da li svako mahanje lepeze izbaci sav vazduh iz zapremine u kojoj se maše?

A: Naravno da ne. Mislim, što se jače maše, biće izbačeno više vazduha, a da bi se izbacio sav, trebalo bi mahati, bogme, mnogo jako i brzo.

E: Opet vidiš kako se doslednnim razmišljanjem polako ali sigurno dolazi do istine. Količina etera koju eltron izbacuje iz oblasti u kojoj osciluje zavisi od sile kojom on gura eter. Izbacivanje etera će se obustaviti kada se sila kojom eltron gura eter iz te oblasti izjednači sa silom kojom se eter u tu oblast gura izvana. Pretpostavljam da se sa tim moraš složiti.

A: Slažem se.

E: A sada se opet pozovimo na osnovni zakon mehanike fluida. Da li se sećaš, pominjali smo ga više puta. Koja promena u samom fluidu, u ovom slučaju u eteru, proizvodi silu koja gura eter u zapreminu gde osciluje eltron?

A: Mislim da to mora biti gradijent gustine i pritiska. Iznutra gura eltron svojim oscilovanjem, a izvana istom silom gura gradijent gustine i pritiska u eteru.

E: Na taj način mislim da smo shvatili kvalitativnu stranu procesa u kome se stvara elektrostatičko polje elektrona. Stvara ga eltron, koji svojim oscilovanjem razređuje eter u oblasti u kojoj osciluje. I bez velike matematike jasno je da ne može postojati u tako opisanoj situaciji neka oštra granica koja zatvara zapreminu u kojoj je eter razređen. Sila kojom eltron gura eter predaje se od jednog sloja etera do drugog sve do beskonačnosti, pa se do beskonačnosti prostire i polje u kome je eter razređen. Razume se, sila se od sloja do sloja etera raspoređuje na sve veću površinu sa udaljavanjem od oblasti oscilovanja. Zbog toga je sila po jedinici površine sve manja, a sve manji je i gradijent pritiska, i razređenje etera. Da li je to logično i zdravom razumu prihvatljivo?

A: Mome zdravom razumu i mojoj logici je sasvim prihvatljivo.

E: Zato što ti mozak nije blokiran visoko naučnim teorijama. Onaj ko je pola života proveo mučeći se da ih nauči i shvati, potpuno je onesposobljen da poveruje u tako jednostavna objašnjenja. Takva objašnjenja profesionalac doživljava kao smešna u svojoj naivnosti, odbija ih skoro kao uvredu za pravu nauku. Mogu li, dakle, smatrati da smo kvalitativnu sliku elektrona opisali dovoljno razumljivo, pa da idemo dalje.

A: Možemo dalje.

E: Sada ćemo se potruditi da sve to opišemo pobliže, koristeći i neophodni minimum matematike. Složili smo se da eltron prilikom svog oscilovanja gura određenu količinu etera, tako da je ukupna energija oscilovanja veća nego kada bi mezonsko polje oscilovalo samo. Tu prvo moramo uočiti ovaj moment: Eltron svoju količinu etera gura stalno, bez obzira u kom smeru se trenutno kreće. Međutim, prilikom promene smera njegovog kretanja menja se i smer kretanja toka etera koji ga prati. Samo, tok koji se uspostavio u jednom smeru, promenom smera kretanja eltrona, neko kratko vreme teče nasuprot kretanju eltrona. To se događa dotle dok eltron ne zaustavi stari tok i uspostavi novi. Treba da uočiš činjenicu da se u tom vremenu promene smeta tečenja etera stari tok koji isčezava sudara sa novim koji se uspostavlja. Možeš li to sebi pretstaviti u glavi?

A: Mogu to sagledati u duhu.

E: To je bitno. Znači, prilikom svake promene smera kretanja eltrona, jedan tok se koči a drugi uspostavlja, pri čemu se ta dva toka sudaraju. A ranije sam konstatovao da se talasi u fluidu emituju baš u situaciji kada se sudaraju suprotno usmereni tokovi fluida. Sećaš li se toga?

A: Sećam se.

E: Ako uvažimo to pravilo, onda se talasi koje izaziva oscilovanje eltrona emituju neprekidno, u svakoj oscilaciji eltrona emituje se po jedan talas. Međutim, ranije smo došli do zaključka da za mezonsko polje važi drugo pravilo. Tamo se talas emituje u proseku u svakoj drugoj oscilaciji, a u svakoj drugoj se apsorbuje. Na taj način se obezbeđuje jednakost u emitovanoj i apsorbovanoj energiji. Sećaš li se toga?

A: Sećam se i toga.

E: Dakle, ako se talasi od strane eltrona emituju u svakoj oscilaciji, a apsorpcija energije u svakoj drugoj, na koji način se onemogući gubitak energije iz sistema, to je ključno pitanje?

A: E,na njega moraš odgovoriti sam.

E: Da odgovorim na to pitanje trebalo mi je popriličan broj godina. Prvo, u principu: Ako se energija emituje prilikom svake oscilacije, da bi se održala ravnoteža, ista količina energije mora prilikom svake oscilacije i ući u sistem. Ali, na osnovu kakvog mehanizma se taj princip održava? Da bih se nekako snašao u toj situaciji, tražio sam neke primere i pojave koji bi pomogli da se zavrzlama rasvetli. Pa sam se prisetio tela koje se ravnomerno kreće kroz eter. Ako se sećaš, zaključak je bio da se to kretanje može večito održavati, zato što energiju, koju telo ispred sebe predaje eteru, dobija iza sebe od strane etera koji ga optiče. Telo ispred sebe ubrzava eter i predaje mu energiju, a otpozadi se eter usporava, gura telo i predaje mu energiju dobijenu ispred. Sećaš li se toga?

A: Ponešto.

E: Zaključio sam da se nešto slično mora dešavati i u slučaju oscilovanja eltrona. Energiju koju preda eteru gurajući ga ispred sebe, eter mu vraća otpozadi. A kako? Pretpostavimo da se u prostoru oko eltrona formiralo gradijentno polje u eteru. Posledica toga bi bila da se eter gurnut od strane eltrona upolje, od strane gradijenta vraća natrag. Znači, kada se eltron kreće napred, on gura eter takođe napred. Kada se promeni smer kretanja, prestaje sila koja gura eter napred, a posao preuzima sila gradijenta koja sada izgurani eter vraća nazad. To nam daje sliku etera koji „u mestu" osciluje napred-nazad. U tom procesu, ako se uspostavilo ravnotežno stanje, nema gubitka energije. Energija koju eltron preda u vidu talasa eteru, ovaj mu vraća povratnim talasom. A sa gledišta fizičke teorije, to je moguće ako se formira sistem stojećih talasa, jer stojeći talasi ne prenose energiju. Primopredaja energije se vrši na rastojanju na kome osciluje eter koji eltron gura napolje i na kome gradijent istu količinu etera gura nazad.

A: Stani malo, tu mi nije sve jasno. Kažeš, eltron svojim talasom preda energiju eteru, a ovaj mu povratnim talasom tu energiju vrati. Tu ja vidim dva talasa, a ti stalno govoriš o stojećim talasima u polju elektrona. Pa mi sad nije jasno u kakvoj su vezi svi ti talasi, šta je talas koji emituje eltron, šta onaj kojim mu se vraća energija, a šta je stojeći talas u polju elektrona?

E: Stvar je u tome što je to sve isto. Ranije sam ti u jednoj prilici govorio da se stojeći talas formira kada se susretnu dva talasa koji se kreću jedan nasuprot drugom. Seti se, uporedio sam ih sa dve železničke kompozicije, koje se kreću paralelno u suprotnom smeru. Železnička kompozicija tu pretstavlja niz talasnih oscilacija koje u pravilnim razmacima idu jedna za drugom. Ako nasuprot tom nizu ide isti takav niz, onda će njhove oscilacije na pravilnim razmacima biti usmerene jednako, a na istim takvim razmacima suprotno. Na mestima gde su usmerene jednako oscilacije se pojačavaju, a na mestima gde su usmerene suprotno, poništavaju se. Tako se dobijaju trbusi i čvorovi stojećeg talasa. Ako se uzme u obzir da i energiju ta dva nasuprot usmerena talasa prenose u suprotnim smerovima, onda je jasno da rezultirajućeg prenosa nema. Dakle, željeznička kompozicija koju eltron šalje u polje elektrona odvozi istu količinu energije koliku mu vraća ista takva kompozicija koja se iz polja kreće ka njemu.

A: Iako sve to zvuči dosta logično, ne mogu lagati pa reći da mi je tu sve jasno, pa zato sve to moram uzeti zdravo za gotovo.

E: Više puta sam ti rekao da je ponašanje fluida teško, pa i nemoguće neposredno razumeti. I ja bih lagao kada bih tvrdio da sve te pojave neposredno vidim i razumem. Ispomažem se kako mogu, koristim naučeno znanje, logično razmišljanje, zakon o održanju energije, kojekakve analogije, sve u cilju da pojavu sam sebi nekako objasnim. A i to sam ti već rekao, glavni argument da li sam pravilno zaključivao biće slaganje ili neslaganje tih zaključaka sa realnim činjenicama.

A: Da, samo ja do sada nisam čuo ni jednu takvu realnu činjenicu. Sve je to, manje- više, logička konstrukcija proizišla iz tvog nekog osnovnog gledišta o prirodi Svemira.

E: Slažem se da je tako. Ali i ti si, pretpostavljam, pročitao priličan broj detektivskih romana. Da li je ikada čitaoc odmah na početku, ili u sredini romana, doznao ko je ubica? Detektiv polako prikuplja razne indicije, konstruiše polako neku moguću sliku celog događaja, a na kraju iznosi pravi dokaz koji „izvan svake razumne sumnje" otkriva krivca. Zato budi strpljiv pa slušaj, a uverićeš se da nikada nijedan detektiv nije rešavao toliko komplikovan slučaj sa toliko malo činjenica koje bi mu pomogle.

A: Dobro, nastavi svoju priču.

E: Nastavićemo je utvrđivanjem energije kojom osciluje eltron. Tu se mora strogo obratiti pažnja da to nije njegova sopstvena kinetička energija. Eltron igra ulogu lepeze ili vesla kojim se gura eter, i tu se radi o energiji koju veslo saopštava eteru. Koliku kinetičku energiju ima sama ta čestica koju sam nazvao eltron, to je ostalo nepoznato, i izvan mogućnosti da se to utvrdi. Jedino što se može pouzdano reći, to je da njegova sopstvena energija mora biti toliko mala u odnosu na energiju guranog etera da njeno neuzimanje u obzir ne utiče značajno na tačnost svih računa. Može se, radi lakšeg razumevanja, reći kao da se radi o veslu čija je masa veliki broj puta manja od mase gurane vode. Od čega, logično, mora zavisiti energija tog guranog etera? Od čega drugog ako ne od energije oscilacije zajedno sa kojom osciluje i eltron? Možeš li se sa tim složiti?

A: Mogu potvrditi da je to logično. Pogotovo što altertnativna pretpostavka ne postoji.

E: A ranije sam konstatovao da eltron osciluje zajedno sa mezonskim poljem, čija je srednja energija oscilovanja jednaka 625,52 MeV.

A: To si rekao, ali sam ja u međuvremenu razmislio i otkrio jednu nedoslednost, ili bar veliku nejasnoću.

E: Da čujem.

A: Rekao si da je efekat kočenja stojećeg talasa od strane eltrona jednak 2/3 tog efekta od strane barona, i to zato što eltron koči samo dva talasa, zato što osciluje zajedno sa trećim. Pa se tu postavlja više pitanja. Ako osciluje zajedno sa jednim od tri stojeća talasa, a i sa mezonskim poljem, to je moguće samo ako stojeći talas i mezonsko polje takođe osciluju zajedno. Pa zašto bi onda energiju etera kojeg gura eltron određivala energija mezonskog polja, a ne energija stojećeg talasa?

E: Postavio si pitanje koje sam ja morao rešavati veoma davno. I ono je jedno od onih koje pokazuje koliko je ova detektivska priča zamršena, i koliko je mašte trebalo da se reši. Dakle, principijelan odgovor je da stojeći talas i mezonsko polje ne osciluju zajedno, već sa različitom frekvencom, a da eltron osciluje sa mezonskim poljem.

A: Ali baš to izgleda nemoguće, pošto si u startu rekao da se efekat kočenja smanjuje baš zato što eltron osciluje sa jednim od tri stojeća talasa.

E: Upotrebio si dobar izraz, koji mi olakšava objašnjenje, da eltron „u startu" osciluje sa jednim od tri stojeća talasa. Međutim, posle starta, kad se uspostavom oscilacija mezonskog polja anulira polje nastalo kočenjem stojećih talasa, eltron se prebacuje na talasnu dužinu kojom osciluje mezonsko polje.

A: Prilično čudno i prilično nejasno. A zašto se, recimo, prebacuje sa talasne dužine stojećeg talasa na talasnu dužinu mezonskog polja?

E: Odgovoriti na to pitanje znači u velikoj meri objasniti na osnovu kakvog mehanizma radi vasionski „perpetum mobile", pa dobro slušaj. Prvo, usled kočenja stojećeg talasa na eltronu formira se polje zgusnutog etera. Drugo, odmah se pod udarcima tih istih talasa koji se koče uspostavlja oscilovanje mezonskog polja, što dovodi do anuliranja polja zgusnutog etera. Eto, tu činjenicu treba raskrinkati do detalja i postaviti u jednačinu.

A: To zvuči pomalo zastrašujuće.

E: Nema razloga. Strašna je samo matematika kojom se opisuju nejasne situacije. Mi jednu stranu jednačine već imamo. To je jednačina (142) koja pokazuje na koji se način delovanjem stojećeg talasa formira nuklearno polje. Sada treba „samo" na drugu stranu jednačine postaviti kako se, delovanjem energije tog istog stojećeg talasa, razbija i anulira nuklrearno polje. Tu se, naravno, morju upotrebiti i znanje i inteligencija. Znanja ponešto imamo, a inteligenciju nam je darovao Bog. Koja je, dakle, sa gledišta mehanike, glavna razlika između kočenja talasa na eltronu, i potom pokretanja eltrona zajedno sa formiranim poljem pod dejstvom istog talasa? Glavna razlika je u tome što u prvom slučaju talas deluje na nepokretnu prepreku, a u drugom, koji sledi za prvim, isti talas deluje na istu prepreku koja se pod njegovim dejstvom kreće. Da li to uviđaš i prihvataš?

A: Recimo da prihvatam, ali ne uviđam značaj.

E: Do sada si se mogao uveriti da naizgled beznačajne i trivijalne činjenice u mojoj Teoriji dovode do krupnih posledica. Sada se prisetimo šta proizilazi iz zakona mehanike. U elastičnom sudaru sa nepokretnom preprekom nailazeća čestica se odbija unazad sa neizmenjenom energijom. U našem slučaju bi se ovaj princip mogao osporavati, zato što se energija stojećeg talasa u sudaru sa eltronom smanjila. Međutim, ako uzmemo u obzir da se talas sastoji od velikog broja čestica etera, taj sudar i smanjenje energije talasa u njemu opravdano se može tumačiti tako što se samo određeni broj čestica etera odbio unazad od eltrona. U drugom slučaju, kada se eltron u sudaru kreće napred, u sudaru učestvuje isti broj čestica etera, ali se one ne odbijaju unazad, već se zajedno sa eltronom nastavljaju kretati napred. Da li ti je poznato šta iz toga proizilazi po zakonima mehanike?

A: Nažalost, nije.

E: Proizilazi to da je sila kojom talas deluje u prvom slučaju dva puta veća nego u drugom, i mi tu činjenicu moramo uzeti u obzir kada budemo pisali jednačinu. Osim toga, prilikom kretanja, eltron gura određenu količinu etera sa sobom, što takođe umanjuje efekat kojim stojeći talas deluje na njega, i to u smislu smanjenja kinetičke energije eltrona i te mase etera koja se kreće sa njim.

A: To mi ne zvuči logično. Zar povećanje mase etera koja se kreće sa eltronom ne povećava energiju tog paketa? Baš nedavno si rekao da se iz tog razloga energija mezonskog polja povećava.

E: To opet pokazuje kako treba biti oprezan kod tumačenja konkretnih pojava. Tačno je da pri istoj brzini povećanje mase povećava energiju. Ali je iz zakona mehanike dobro poznato i to da u sudaru sa česticom određene energije druga, nepokretna čestica u sudaru dobija manje energije ukoliko joj je masa veća. To su poznate činjenice, i ja se radije ne bih na njima zadržavao.

A: Dobro, i to uzimam zdravo za gotovo.

E: Razmišljajmo dalje. Kada pod udarcima stojećih talasa mezonsko polje, zajedno sa eltronom, počne oscilovati, ono više ne mora oscilovati frekvencom kojom osciluje stojeći talas. Verovatnije je da sada osciluje sa nekom svojom sopstvenom frekvencom. A to za sobom povlači jednu krupnu posledicu. Ako se eltron ne kreće zajedno sa ni jednim od tri stojeća talasa, sa gledišta mehanike on se sa sve tri stojeća talasa sudara na isti način kao i da ne osciluje nikako, već da se, kao i baron, u odnosu na stojeće talase kreće haotično tamo-amo.

A: Pa to znači da eltron koji osciluje koči stojeće talase isto kao i baron, i da je u tom slučaju energija polja koje osciluje jednaka energiji i masi nuklona, odnosno 938,28 MeV. Pa to u tvoju Teroriju unosi novu zbrku.

E: Za sada unosi zbrku samo u tvoju glavu. A u prirodi nema zbrke, a ni u Teoriji, ako pravilno opisuje prirodu, ne može biti zbrke. Zato opet pogledajmo jednačinu (142):

Wnk= Wts Rts3λts (142)

E: Ako se malo razmisli, može se videti da za istu energiju stojećeg talasa energija nuklearnog polja sa leve strane jednačine može biti različita, ako je različit odnos radiusa i talasne dužine stojećeg talasa. To me je navelo na misao kako oscilovanje eltrona sa svojim mezonskim poljem u prostoru gde osciluju stojeći talasi menja i njihov radius i talasnu dužinu, a na način da energija stojećeg talasa, kao i energija mezonskog polja ostaje neizmenjena, 625,52 MeV. Dakle, jednačina (142) važi u istom obliku i za eltron, samo što u nju treba postaviti radius stojećeg talasa koji osciluje u oblasti eltrona, a takođe i talasnu dužinu tog stojećeg talasa. Prema onome što sam govorio ranije, taj radius je ustvari radius elektrona, a koja je talasna dužina, tek treba da dokučimo.

A: Ja samo vidim da se tvoj detektivski roman sve više zapliće i da rešenje nije na vidiku.

E: Naprotiv, sasvim je blizu. Na osnovu napred rečenog već imamo sve elemente da napišemo našu epohalnu jednačinu izgradnje i istovremenog razaranja nuklearnog polja elektrona, što, kao što objasnih, i jedno i drugo obavljaju isti stojeći talasi. U tu svrhu najpre ćemo se potsetiti jednačione (138), koja opisuje srednju energiju mezonskog polja:

Wsr= Wd+ wd+ wt2 (138)

E: Iz nje ćemo direktno, a na osnovu onoga što sam rekao prilikom izvođenja te jednačine, dobiti ovo:

Wsr= Wd+ Wd 8PIReλe (147)

E: Sada nam preostaje da srednju i donju energiju mezonskog polja izrazimo u funkciji stojećih talasa. Izraz za srednju energiju već znamo, pošto ona mora biti jednaka energiji nuklearnog polja koje se njome anulira. To je jednačina (142). A izraz za Wd, koja pretstavlja kinetičku energiju mezonskog polja u momentu kada izrači svoj putujući talas, napisaćeo takođe u funkciji energije stojećeg talasa pod čijim udarcima mezonsko polje osciluje:

Wd=c WtsRe6λe (148)

E: Razume se da tu jednačinu treba objasniti i opravdati. Ako je uporedimo sa jednačinom (142), vidimo da se razlikuju u dva detalja. Prvi je da u imeniocu sa desne strane stoji broj 6, a u jednačini (142) broj 3. Time smo ispoštovali zaključak da je efekat na pokretni eltron, koji osciluje, od strane stojećih talasa dva puta manji nego na eltron koji ne osciluje. Takođe, u jednačini (148) stoji za sada nepoznati koeficijent „c" kojim se uzima u obzir da eltron koji se kreće gura određenu količinu etera, što umanjuje dejstvo stojećih talasa. Tu činjenicu smo takođe ranije obrazložili. Sada dakle imamo sve elemente za jednačinu koju sam nazvao epohalnom.

E: Pričekaj malo. Ne znam da li se radi o tvom ili mom previdu. Jednačine (142) i (148) razlikuju se i u trećem detalju. Ja vidim da u njima stoje različite talasne dužine. U (142) stoji λts, a u (148) stoji λe. Prema onome što si rekao, prva označava talasnu dužinu stojećeg talasa, a druga talasnu dužinu na kojoj osciluje mezonsko polje. Jesam li u pravu?

E: U pravu si.

A: Onda mi to nije jasno. Zašto se kočenje stojećeg talasa odvija u funkciji njegove talasne dužine , a ubrzanje oscilacija mezonskog polja u funkciji talasne dužine mezonskog polja? Zar stojeći talas ne deluje na mezonsko polje, kada udara u njega, opet u vremenskim razmacima koje određuje talasna dužina talasa koji udara u mezonsko polje? Jer ja pretpostavljam da je smisao talasne dužine u obe jednačine taj da označi učestalost udaraca koje trpi eltron i kada se talas koči na njemu, i kada se on ubrzava pod dejstvom, kako si rekao, istog talasa. Dakle, opet pitam, ako je u oba slučaja isti talas, i kod kočenja i kod ubrzanja, zašto nije ista talasna dužina koja određuje učestalost udaraca?

E: Odlično si to uočio, a ja sam, pravo govoreći, zaboravio da objasnim otkuda potiče ta razlika. Tačno je i to da talasna dužina određuje učestalost udaraca u eltron u obe jednačine. E, da bi se razumelo objašnjenje, zašto u oba slučaja to ne odrteđuje ista talasna dužina, mora se opet upotrebiti mašta. Kada eltron miruje u odnosu na stojeći talas, očiglednon da talas u njega udara u pravilnim vremenskim razmacima određenim frekvencom talasa. A sada zamisli drugu situaciju, u kojoj se eter u talasu kreće u odnosu na eltron, a eltron istovremeno u njemu osciluje, što znači da se kreće napred-nazad. Uporediću to sa čamcem, koji se pod uticajem rečne struje kreće tako što veslač vesla nizvodno. Sada mi reci, od čega zavisi broj sudara vesla sa rečnom strujom?

A: Vidim šta želiš reći. Broj sudara zavisi od frekvence sa kojom se pokreće veslo. Samo, rečna struja nema nikakvu frekvencu.

E: Upotrebi maštu pa ćeš uvideti da će važiti isto to i u slučaju da reka povremeno menja smer tečenja. Ako se u toku stalno vesla nizvodno, opet će broj sudara vesla sa rečnim tokom zavisiti od frekvence veslanja.

A: Ako to zamislim, čini mi se da je tako samo ako je frekvenca vesla veća od frekvence kojom reka menja smer toka.

E: I to si dobro uočio. Srećom, u situaciji koju opisujemo je baš tako. Frekvenca mezonskog polja je veća od frekvence stojećeg talasa.

A: A otkud to znamo?

E: To niko ne može znati, ali se na osnovu raznih indicija može zaključiti da mora biti tako. A da se u to uverimo, pusti me da napišem svoju jednačinu. Na osnovu (142), (147), i (148), može se napisati:

WtsRe3λts=c WtsRe6λe+ c WtsRe 6λe 8PIReλe (149)

E: Kada sredimo jednačinu skraćivanjem istih članova, dobijamo ovo:

2λeλts=c λe+ 8PIReλe (150)

E: Ako odnos radiusa i talasne dužine elektrona zamenimo po (91), dobijamo:

2λeλts=c ℏc+ 4PIe2ℏc (151)

E: Šta sad možemo zaključiti iz ovih jednačina? Kao što sam objašnjavao koeficijent „c" označava činjenicu da eltron, prilikom svog oscilovanja u eteru, sa sobom gura određenu količinu etera, što umanjuje efekat delovanja stojećeg talasa, koji ga prisiljavaju da osciluje. Dakle, on svakako mora biti manji od jedinice. Po nekoj uobičajenoj terminologiji, taj koeficijent bi se mogao nazvati koeficijentom „trenja" eltrona sa eterom. Osim toga, u jednačinama (150) i (151) dobili smo i drugi koeficijent, sa kojim se množi koeficijent „c". Ako malo razmisliš, taj drugi koeficijent je posledica činjenice da eltron u toku oscilovanja emituje elektromagnetske talase. A u klasičnoj elektrodinamici je odavno usvojen termin „radiaciono trenje", koji označava činjenicu da elektron, baš zbog tog radiacionog trenja, zrači elektromagnetske talase. I tu je klasična elektrodinamika došla do pravilnog zaključka, ali ne mogući nikako objasniti uzrok tom trenju, odustala je od njega, pa taj termin danas, kao i „klasični radius elektrona", ima samo istorijsko značenje. To je još jedan primer kako je Teorija relativnosti skrenula nauku sa pravog puta u bespuće. Trebalo je uložiti još jedan mali napor, napraviti na tom putu još jedan korak, pa bi se došlo do ovih saznanja koja ti iznosim. Nažalost, kao u Domanovićevoj priči, mudri vođa, koji je narod na kraju puta doveo pred provaliju, bio je slep. Pa sada, pošto smo konstatovali da oba koeficijenta potiču od istog uzroka, od trenja eltrona sa etrom, prirodno sledi logičan zaključak da moraju biti u međusobnoj vezi. Prvi koeficijent umanjuje energiju oscilovanja, a drugi, zbog koga se zrače talasi, takođe umanjuje energiju oscilovanja. Umanjenu energiju dobijamo množenjem sa koeficijentom „c", a osnovnu energiju dobijamo kada toj umanjenoj energiji dodamo polovinu energije elektromagnetskog talasa koji se emituje na osnovu koeficijenta c1. Tu činjenicu možemo, da bude jasnija, napisati u obliku jednačine:

W=cW+ cWc112

E: Rešenje ove jednačine daje nam da je:

c1+ c1 12=1

E: Ako taj izraz posmatramo zajedno sa jednačinom (151), i uočimo da je koeficijent radiacionog trenja, na osnovu kojeg se zrače talasi, jednak:

c1= 16PIReλe

E: Uzimajući u obzir te činjenice, dobijamo rezultat da talasna dužina primarnog stojećeg talasa koji osciluje u oblasti elektrona stoji u sledećem odnosu sa talasnom dužinom na kojoj osciluje mezonsko polje:

λtse= 2λe (152)

E: Nikako se ne smeju brkati stojeći talasi koji direktno formiraju elektrostatičko polje elektrona sa stojećim talasima koji formiraju nuklearna polja, i koji su odgovorni za oscilacije mezonskog polja. Zato sam taj stojeći talas sada nazvao „primarni". Pre nego što razmotrimo taj rezultat, potrebna je još jedna napomena. Naime, istakao sam da prisustvo eltrona u stojećem talasu, i njegovo oscilovanje sa mezonskim poljem, menja radius i talasnu dužinu tog „primarnog" stojećeg talasa, tako da se razlikuju od radiusa i talasne dužine stojećeg talasa u oblasti barona, koji ne osciluje. Da bi se ta važna činjenica imala na umu, ja sam u jednačini (152) uz indeks talasne dužine stojećeg talasa dodao jedno „e", da bi se znalo da je to talasna dužina stojećeg talasa koji osciluje u istoj oblasti u kojoj osciluje eltron sa svojim mezonskim poljem. A sada imaš reč, pa pitaj što ti je volja.

A: Zatrpao si me idejama, zaključcima, jednačinama, pa mogu reći samo da sam prilično zbunjen. Moralo bi se duže razmišljati o svemu tome, pa da se da neki sud o rezultatu, njegovoj tačnosti i značaju.

E: Što se tiče tačnosti, za sada tvrdim da sam do rezultata došao poštujući osnove Teorije, kao i zakone mehanike. A konačan sud ćemo dati na kraju, kad izlaganje dovedem do kraja. Za sada, pretpostavimo da je jednačina (152) tačna. Da je zaista tačna, već imamo jedan dokaz, iako indirektan, i svakako da se može osporavati. Taj dokaz, to je činjenica da se talasne dužine stojećeg talasa i mezonskog polja nalaze u odnosu prostog celog broja 2. Da li ti taj prosti celi broj 2 nešto govori?

A: Kad me na to navodiš, prisećam se da je već Pitagora utvrdio značaj prostih celih brojeva, pa im čak pridavao i nekakvo mistično značenje.

E: Što se tiče mističnog značenja, to nije tema ovog izlaganja. Ali je fizička činjenica, koja se matematički dokazuje, da talasne dužine različitih oscilacija koje se odvijaju zajedno u ograničenom prostoru moraju biti u odnosu prostih celih brojeva. Takođe, u slučaju takozvane „rezonance", različita oscilovanja koja se nalaze u fizičkom kontaktu moraju imati talasne dužine u odnosu prostih celih brojeva. Taj princip „prostih celih brojeva" u prirodi, i u fizičkoj teoriji je izuzetno važan. On će mi i u budućem izlaganju pomoći da se orijentišem u nekim pitanjima, pa ga zato dobro zapamti. Dakle, oscilovanje eltrona i mezonskog polja na mestu gde osciluje stojeći talas omogućeno je baš tom činjenicom što im se talasne dužine nalaze u odnosu prostog celog broja, u ovom slučaju broja 2.

A: Samo, da li je to zaista tako, ili si ti to udesio u interesu Teorije.

E: Daješ mi kompliment koji je ravan teškom bogohuljenju. Ako je iko svet udesio tako da eltron i mezonsko polje mogu oscilovati, to je mogao samo beskonačni Um sa beskonačnom snagom stvaranja, a to je Bog, ako postoji u bilo kom smislu i obliku.

A: Voleo bih da mi malo obrazložiš značaj tog oscilovanja, iako se i sam ponešto domišljam.

E: Ja mislim da je Bog, osvetljavajući „tamu nad ponorom", stvorio elektrone, i tada izgovorio reči „neka bude svetlost". Bez oscilovanja eltrona sa svojim mezonskim poljem svetlost ne bi postojala. Ne bi postojala ni toplota, jer su toplotni talasi, kao što znaš, po svojoj prirodi isti kao i svetlosni, samo im je talasna dužina veća. Tu, naravno, spadaju i ostali elektromagnetski talasi kojima se prenose radio i televizijskin signali, signali mobilne telefonije, i tako dalje, sve su to talasi etera koje izlučuju elektroni svojim oscilovanjem. Ali se time ni izdaleka ne iscrpljuju moći tog neverovatnog čarobnjaka, koji se zove elektron. Svojim oscilovanjem, posredstvom putujućih talasa koje izlučuje, on stvara i elektrostatičko polje protona, a posredstvom svojih stojećih talasa stvara svoje elektrostatičko polje. A bez tih polja ne bi postojala ni elektrostatička sila ni energija, koje su u osnovi svih hemijskih procesa. Bez njih jednostavno nikako ne bi bilo moguće stvaranje atoma i molekula. Ali, ni elektrostatička sila i energija ne bi bile dovoljne za to. Porebno je stvoriti uslove da elektroni i protoni zauzimaju određena mesta u prostoru, na određenim međusobnim rastojanjima. Isti taj čarobnjak i to čini.Njegovi stojeći talasi, koji osciluju u prostoru oko njega, stvaraju naizmenične zone povišenog i sniženog pritiska u eteru, tako da se protoni smeštaju u zone sniženog, a elektroni u zone povišenog pritiska. A što zadivljuje najviše, to je jednostavnost načina na koji se ostvaruju ta neverovatna čuda. Ali, ja sam odavno stekao uverenje da najveće istine i lepote uvek idu zajedno sa najvećom jednostavnošću. Samo kada čovek to postigne, u umetnosti ili nauci, pa i u ličnom životu, tek tada se približio prirodi, ili možda Bogu.

A: Lepo si to rekao, a verujem i istinito. Samo, pomenuo si stojeće talase elektrona, pa te potsećam da ih još uvek nisi objasnio.

E: To objašnjenje je u toku. Prvo, obrati pažnju da ne dođe do zbrke zbog nepreciznih termina koje koristim u izlaganju. U ovom slučaju konkretno mislim na termin „stojeći talasi", i „stojeći talasi elektrona". Dobro utuvi u glavu da to nije isto, što sam već istakao malo ranije. Stojeći talasi osciluju svuda po prostoru Vasione, i imaju daleko veću eergiju od stojećih talasa elektrona, koji osciluju samo u polju elektrona. Naveo sam dokaze da stojeći talas i mezonsko polje elektrona osciluju sa različitom frekvencom, i da stoje u odnosu 1:2. Što se tiče stojećih talasa elektrona, oni osciluju sa istom frekvencom sa kojom osciluje i mezonsko polje, zato što eltron, logično, osciluje sa mezonskim poljem koje se od strane stojećih talasa formira na njemu. Takođe smo zakčjučili da eltron, gurajući eter, povećava energiju oscilovanja mezonskog polja. A pošto osciluje sa mezonskim poljem, onda je povećanje energije proporcionalno samoj energiji. Slažeš li se sa poslednjom pretpostavkom?

A: Pošto ne mogu navesti razloge protiv, niti imam logičniju pretpostavku, uglavnom se slažem, iako nisam sasvim ubeđen u to.

E: Slažem se da uvek treba sumnjati. Ali ako je gubitak energije usled kočenja stojećeg talasa na eltronu proporcionalan energiji talasa, ako je zračena energija proporcionalna energiji izvora koji zrači, čemu onda može bitio proporcionalno povećanje energije mezonskog polja, kada u njemu osciluje eltron, koji, krećući se sa talasom, gura eter?

A: To su dobri razlozi, koji se moraju uvažiti. Logično ispada da je povećanje energije oscilovanja proporcionalno njoj samoj.

E: Ako to prihvatamo kao jedinu logičnu mogućnost, sada razmislimo o koeficijentu proporcionalnosti. A ja sam razmišljao ovako: Ako se zna koliko se koči eter koji se kreće u odnosu na eltron koji miruje, onda se zna i koliko eltron gura eter ako se kreće eltron a miruje eter. Drugim rečima: Mi sada znamo koliko energije izgubi eter kad se kočio na nepokretnom eltronu unutar zapremine koja osciluje. A to znači da u principu znamo i koliko se energija oscilovanja povećava ako zajedno sa zapreminom koja osciluje, osciluje i eltron. Kada se određena ograničena zapremina etera kreće u odnosu na eltron, usled trenja koči se samo ta ograničena zapremina koja se kreće, je li tako?

A: Očigledno.

E: A sada, ako se kreće eltron u odnosu na eter koji miruje, koju zapreminu etera eltron gura usled trenja?

A: Priznajem da me pitanje zbunjuje, i da mi odgovor nije jasan.

E: Ali ćemo se logičkim razmišljanjem približiti odgovoru. U slučaju kada eltron miruje, a osciluje neka određena zapremina, u odnosu na njega se krteće samo ta zapremina, je li tako?

A: I to je očigledno.

E: I deo energije te zapremine izgubi se zato što se ona prikočila na eltronu?

A: Svakako.

E: A ako se sada eltron pokrene zajedno sa zapreminom u kojoj je prethodno mirovao, za koliko se povećava energija oscilovanja te zapremine?

A: Vidim kud ciljaš. Logično, poveća će se isto onoliko za koliko je bila smanjena kada je eltron mirovao.

E: Na prvi pogled se takav zaključak nameće sam po sebi. Međutim, razmislimo još jednom. Kada se u odnosu na nepokretni eltron kreće neki talas, onda se koči samo ta zapremina etera koja osciluje sa talasom. To smo već konstatovali.

A: Ništa drugo ne može se pretpostaviti.

E: Međutim, kada se kreće eltron u odnosu na okolnu etersku sredinu, da li on gura istu zapreminu etera koja se na njemu kočila prilikom oscilovanja talasa? Drugim rečima, u odnosu na koju zapreminu etera se kreće eltron, ako se kreće u odnosu na nepokretni eter oko njega?

A: Izgleda mi da si me opet zbunio. Ako se pitanje tako postavi, ispada da se eltron kreće u odnosu na celu Vasionu.

E: Tako ispada zato što je to istina. Eltron se kreće u odnosu na celu Vasionu.

A: Znači da i gura celu Vasionu. Kolika mu je sila i energija za to potrebna.

E: Potrebna mu je tolika energija koliko svojim guranjem poveća energiju etera guranjem cele Vasione, a naravno, za to je potrebna i odgovarajuća sila.

A: Može li se pretpostaviti kolika je ta energija?

E: Na sreću može, na osnovu saznanja koje smo već utvrdili. Potsećam te na razliku između koeficijenta kočenja stojećih i putujućih talasa na baronu i eltronu. Kada se koči stojeći talas, koči se samo njegova zapremina koja osciluje u oblasti barona ili eltrona. Međutim, kada se koče putujući talasi, koče se putujući talasi u celoj Vasioni. Bez obzira na to, energija izgubljena kočenjem ima konačnu veličinu, i za četiri puta je veća nego kada se koči stojeći talas. Na osnovu toga zaklčjučujem da je i koeficijent guranja cele Vasione četiti puta veći nego što bi bio koeficijent guranja određene zapremine. To znači da bi morao biti jednak:

c= 4Re3λe . (154)

E: Da li je takvo zaključivanje opravdano?

A: Pa, izgleda logično i opravdano, ako me nisi smutio svojom retorikom.

E: A zašto bih to činio, sa kakvim ciljem. Ja želim upravo obrnuto, da mi ukažeš na pogreške koje sam mogao napraviti u razmišljanju.

A: To se teško može očekivati od mene. Sam si rekao da si nad tim problemima lupao glavu decenijama. Pa kako ću ja onda, čuvši Teoriju prvi put, odmah otkriti greške, ili potvrditi da je tačna. I običan zabavni roman treba pročitati više puta da bi se shvatile piščeve namere i ideje.

E: Znam da je tako, ali važi i narodna izreka da dvojica uvek vide više od jednog. Osim toga, svestan sam i te mogućnosti da želja da se u nešto poveruje može biti razlog konstruisanju raznih teza i teorija koje će veru podupreti. Ali da se ne upuštamo u nepotrebna mudrovanja, ja ću nastaviti gde sam stao. Ako je koeficijent promene energije i kod kočenja i kod guranja etera isti, onda povećanje energije oscilovanja mezonskog polja elektrona mora biti jednako samoj energiji oscilovanja pomnoženoj sa koeficijentom (154):

∆W= Wmzp 4Re3λe (154)

E: Ako u ovu formulu postavimo donju energiju mezonskog polja, koja je jednaka 572,97 MeV, izračunaćemo da je ΔW=2,78816 MeV. Kada to saberemo sa osnovnom donjom energijom mezonskog polja od 572,97 MeV, vidimo da je uvećana energija jednaka 575,75816 MeV. A sada obrati pažnju na dalnji tok razmišljanja i zaključivanja. Kada se emituje putujući talas, logično je očekivati da će i energija putujućeg talasa biti uvećana. Energiju emitovanog putujućeg talasa računamo u funkciji donje energije mezonskog polja. Prema tome, po formuli (136), energija putujućeg talasa će biti jednaka:

Wpt=575,75816 MeV 16PIReλe=105,6033 MeV (155)

E: Vidimo da je ta energija veća od energije iz formule (140), koja je jednaka 105,092 MeV. Razlika među njima jednaka je 0,5113 MeV. Kao što vidiš, ta razlika je praktično jednaka energiji elektrostatičkog polja elektrona, koja iznosi 0,511 MeV. Greška je manja od jednog hiljaditog dela. Da li ti to nešto govori?

A: Govori mi samo to što račun pokazuje. Priznajem da još ne shvatam poentu.

E: Pa, da bi razumeo, kako kažeš, poentu, moraš prizvati u pamet neke ranije utvrđene, ili, manje pretenciozno rečeno, pretpostavljene činjenice. Recimo, rečeno je da u elektrostatičkom polju elektrona osciluju stojeći talasi sa ukupnom energijom od 0,511 MeV. A sada smo utvrdili da je tolikoj energiji jednaka i energija koju zrači oscilovanje one količine etera koju gura eltron oscilujući zajedno sa mezonskim poljem. Ako to nisi odmah uočio, napisaćemo i izračunati direktno:

2,78816 MeV 16PIReλe=0,5113 Mev (156)

E: Iz ovih računa, a u skladu sa teorijom, možemo izvući samo jedan zaključak: Stojeći talasi u elektrostatičkom polju elektrona formiraju se zbog toga što eltron, oscilujući sa mezonskim poljem, zrači svoje sopstvene talase . Samo, to nisu putujući talasi, već se, iz određenih razloga, ponašaju kao stojeći. Energija pojedinačnog talasa koji osciluje unutar centralne sfere jednaka je 0,1278 MeV. Idući dalje od centralne sfere amplituda stojećih talasa opada sa kvadratom rastojanja, a gustina energije sa četvrtim stepenom rastojanja. A da se previše ne ponavljam, nekoliko puta sam napominjao da je integral tako raspoređene energije jednak energiji centralnog talasa pomnoženoj sa brojem 4. Da li sada shvataš poentu?

A: Nešto shvatam, a nešto ne shvatam. Ono glavno što ne shvatam jeste zašto se talasi koje emituje mezonsko polje zrače u prostor kao putujući, a talasi koje zrači eltron kao stojeći.

E: To je pitanje nad kojim sam takođe lupao glavu decenijama, i pokušaću objasniti do čega sam došao, a ti slušaj pažljivo. Prvo, da se opet potsetimo na neke već usvojene pretpostavke, koje će nam biti baza za dalnje izvođenje zaključaka. Kada sam govorio o emitovanju putujućih talasa, zaključili smo da se, usrednjeno u vremenu, prilikom svake prve oscilacije talas emituje, a prilikom svake druge apsorbuje. Naravno, to mislim uslovno, jer se sa istim pravom može uzeti da je prva oscilacija ona u kojoj se talas apsorbuje, a druga ona u kojoj se emituje. Što se tiče talasa koje emituje eltron gurajući eter, tu smo zaključili da guranje etera nije povezano ni sa prvom ni sa drugom oscilacijom. Eltron gura eter u svakoj oscilaciji, što znači i da emituje svoj talas u svakoj oscilaciji. Shvataš li šta iz toga proizilazi, razmisli.

A: Više volim da to odmah objasniš.

E: Prati me pažljivo. Recimo da počnemo od prve oscilacije, u kojoj se talas zrači. Zrače ga oba izvora, i mezonsko polje, i eltron. Za početak pođimo od pretpostavke da oba izvora zrače putujući talas, pa da utvrdimo da li je to moguće.To znači da je energija emitovanog talasa jednaka zbiru obadva talasa, što je po jednačini (154) jednako 105,6033 MeV. U sledećoj, po našem redosledu drugoj oscilaciji, apsorbuje se talas izračen u prvoj, sa energijom od 105,6033 MeV, ali se istovremeno zrači eltronov talas, sa energijom od 0,5113 MeV, koji, ako je putujući odlazi iz sistema. Odatle jasno proizilazi da je energija izračena u prvoj oscilaciji veća od energije apsorbovane u drugoj oscilacji. Pošto će se to isto ponavjati u trećoj i četvrtoj, pa u petoj i šestoj, i tako stalno do beskonačnosti, jasno je da je takav režim zračenja i apsorpcije talasa nemoguć. Nemoguća je ravnoteža ako se stalno zrači više energije nego što se apsorbuje. Pretpostavljam da tu nema ništa sporno.

A: Pa kako si razrešio taj problem?

E: Nisam ga razrešio ja, opet mi pripisuješ božansku moć. Ja samo pokušavam otkriti kako je to udesio Veliki majstor, a ostaje večito i nerešeno pitanje ko je On. Dakle, elementarna logika govori da je nemoguć večiti dvosmerni proces, u kojem u jednom smeru teče više energije, a u suprotnom manje. U oba smera aspsolutno mora teći jednak potok enetgije. Taj zakon mora biti sadržan u realnosti, i u mom tumačenju te realnosti.

A: Ne oteži, već govori do čega si došao.

E: Možeš reći da otežem, ali ipak kažem da se tu opet pokazuje genijalna jednostavnost kojom je Veliki majstor udesio Svemirski perpetum mobile. Dakle, pretpostavimo da se, prema prvobitnoj pretpostavci zrači više energije nego što se apsorbuje, zato što se zrači u svakoj oscilaciji, a apsorbuje u svakoj drugoj. Šta bi, posle prvih takvih oscilacija, morala biti, po zakonima mehanike, očigledna posledica takve neuravnoteženosti energetskih tokova? To, da je pritisak i sila kojom potok zračenih talasa deluje na eter u smeru svog toka veći od pritiska i sile kojom apsorbovani talasi deluju na eter u smeru svog toka. U prvo vreme možemo zamisliti da ta razlika u sili udalji određenu količinu etera iz oblasti iz koje se kreće više talasa. No, ukoliko se smanjuje količina etera u toj oblasti, utoliko opada njegov statički pritisak u toj oblasti. Kada razlika u statičkom pritisku u toj oblasti i izvan nje naraste toliko da se izjednači sa razlikom u pritisku emitovanih i apsorbovanih talasa, prestaje dalnje udaljavanje etera iz te oblasti. Međutim, ta razlika u statičkom pritisku istovremeno onemogućava izlazak eltronovih talasa iz nje. Eter, koji od strane eltrona biva gurnut upolje, razlika u statičkom pritisku vrati natrag. Na taj način, ta zapremina etera osciluje u mestu, u vidu stojećeg talasa. Uspostavljena razlika u pritisku, što ustvari pretstavlja elektronovo elektrostatičko polje, igra ulogu barijere koja onemogućava da talasi koje emituje eltron, izađu iz sistema. Oni se od te barijere odbijaju unazad, oscilujući u mestu, i istovremeno, odbijajući se, održavaju elektrostatičko polje, sprečavajući eter, udaljen iz polja, da se vrati u polje. Mislim da bi smo to mogli nazvati sistemom „povratne sprege". Stojeći talasi održavaju polje, a polje održava stojeće talase. Razume se da paralelno teče i primopredaja energije između talasa i polja. Razlika u prtisku zaustavi oscilaciju etera, oduzevši joj energiju, a zatim istu oscilaciju pokrene natrag, vraćajući joj energiju. Ako će pomoći da ti se pojava približi, zamisli da u sličnom, konzervativnom polju, kao što je i gravitaciono, bacaš uvis loptu. Ti saopštiš energiju lopti, a lopta je saopštava gravitacionom polju. Kad je preda svu, počinje povratni proces, u kome polje vraća energiju lopti, a lopta, kada je uhvatiš, vrati energiju tebi, ili nekoj elastičnoj podlozi, od koje se opet vraća u vis. A sad reci da li sam uspeo pojave opisati i objasniti u logičkom i razumljivom svetlu?

A: Iskreno da ti kažem, morao bih o tome malo duže razmišljati. Za sada, recimo da sam utuvio da se talasi, koje emituje eltron, odbijaju od elektrostatičkog polja unazad. Iz toga još uvek ne vidim jasno kako se uspostavila jednakost energije koja se zrači i energije koja se apsorbuje.

E: Na osnovu toga kako sam ja zaključio da se proces odigrava, objašnjenje je jednostavno. Na osnovu jednačine (155), elektron emituje talas sa energijom od 105,6033 MeV. Istovremeno, njegovo polje mu vraća energiju od 0,5113 MeV. U sledećoj oscilaciji elektron apsorbuje energiju od 105,6033 MeV, ali istovremeno emituje energiju od 0,5113 MeV. Prema tome, emisija energije jednaka je 105,6033 MeV - 0,5113 MeV, a apsorpcija je ista tolika, 105,6033 MeV - 0,5113 MeV. Da ne bude zabune, u sastavu talasa od 105,6033 MeV nalazi se i energija koju emituje (ili apsorbuje) i oscilacija mezonskog polja i oscilacija eltrona. A to ustvari znači da se energija talasa koji emituje eltron u polje, u svakoj oscilaciji i vraća iz polja u sistem.

A: Možda je to tebi, posle razmišljanja od nekoliko decenija jednostavno i jasno, ali meni bogme nije. Naprotiv, sve mi je to prilično komplikovano, i bez uvrede, liči na iskonstruisanu priču. A sad mi reci, kako je moguće da elekltron emituje, prema jednačini (155) talase od 105,6033 MeV, a na protonu se koče putujući taslasi koje emituje elektron sa energijom od 105,092 MeV. To je ipak razlika, nije velika, ali se ne može zanemariti i zažmuriti pred njom.

E: Taman posla, da zažmurim. Naprotiv, taj naizgled sitni detalj koji si uočio veoma je bitan, i zakonito se uklapa u Teoriju, a takođe ukazuje na beskrajnu genijalnost Konstruktora koji je sve udesio tako da Svemir funkcioniše. Dakle, elektron iz svoje centralne sfere u prostor šalje talase sa energijom od 105,6033 MeV. Međutim, na svome putu oni prolaze kroz elektrostatičko polje elektrona, koje, budući da mu se jačina menja od tačke do tačke, što ima za posledicu gradijent statičkog pritiska, postepeno usporava oscilacije u putujućem talasu. To, naravno, znači postepeni gubitak energije oscilovanja, tako da talasi, izišavši iz polja u beskonačnost, iz njega izlaze sa energijom manjom za 0,5113 MeV. Kod puta iz udaljenog prostranstva ka elektronu dešava se obnrnut proces: Talasi u polje ulaze sa energijom od 105,092 MeV, ali dok kroz polje stignu do centralne sfere elektrona, energija im poraste za 0,5113 MeV. U toj razmeni energije između polja i talasa bilans takođe mora biti nula, a to je očigledno tako. Ono što odlazeći talasi predaju polju, polje vraća dolazećim talasima.

A: Znači, tako je priča o elekronu dovedena, kako mi se čini, do svog logičnog kraja. Čudna je to priča, i ako hoću da je dobro razumem, moraću dobro razmisliti o njoj. Ne čudi me što si je tako dugo smišljao. Ako je samo priča, zaslužuje literarno priznanje. A ako je to istinit prikaz realonosti, onda zaslužuje najveće naučno priznanje. Evo, pod tim uslovom da je tačna, ja te prvi proglašavam genijem.

E: Pošto sam skroman, to mi je dovoljno. A pošto hoću da priznanje bude bezuslovno, potrudiću se da iznesem i dokaze. Samo, priča o elektronu, tom zadivljujućem delu Konstruktora vasione, još nije zasvršena.

A: Radoznao sam šta se o elektronu još može reći, a pogotovo sam radoznao kakve dokaze si pripremio. Iako sada mogu reći da dokaza još nema, ali priznajem da si nagomilao priličan broj indicija, koje ne bi bilo lako veštački smisliti i uklopiti tako da daju logičku celinu.

E: Baš tako i ja mislim. To što sam izložio do sada tako savršeno se uklapa u jednu logičnu celinu, da se naprosto nameće zaklčjučak da bi sve to, u najmanju ruku, moglo i moralo biti istina. Ali se nećemo zadovoljiti samo sa time. Nastavljamo razmišljanje o elekltronu, tom velikom čudu prirode. U tu svrhu potrebno je da se vratimo na mehanizam zračenja njegovih talasa u situaciji kada mu je energija povišena iznad normalne, osnovne tempertature Vasione. Jer sve ovo što sam govorio o talasima mezonskog polja i stojećim talasima eltrona odnosi se na tu osnovnu temperaturu Vasione, na temperaturu koju fizičke teorije zovu „apsolutnom nulom". Više puta sam do sada naglasio, pa to naglašavam i sada, da to nije „apsolutna nula", ali da jeste apsolutna neistina. U svakom delu zapremine Vasione nalazi se gigantska količina energije, i mi već sada imamo, na osnovu do sada izloženog, dovoljno elemenata da ocenimo njenu veličinu. Štaviše, energiju talasa, stojećih i putujućih, možemo izračunati tačno, ali ćemo se time baviti malo kasnije. Priseti se, ja sam izneo logičnu pretpotavku da je „pobuđeni elektron", a to znači elekltron sa energijom višom od normalne, ustvari takav elekltron koji je sabijen u manju zapreminu od normalne. Sada već možemo tu sliku videti u jasnijem i kompletnijem vidu. Vidimo je tako da mezonsko polje zajedno sa eltronom osciluje u zapremini manjoj od normalne. Sa druge strane, moje razmišljanje, delom opisano jednačinama (128) i (129), pretpostavlja da je prilikom sabijanja elektrona u manju zapreminu, povećana samo energija njegovih stojećih talasa. Automatski, to znači da sabijanje elektrona u manju zapreminu ne utiče na srednju energiju njegovog mezonskog polja. Osim toga, pretpostavio sam, a i izneo dokaze, da prilikom sabijanja elektrona odnos radiusa njegove centralne sfere i talasne dužine na kojoj osciluje njegovo mezonsko polje zajedno sa eltronom ostaje konstantan. Naše razmišljanje o elektronu mora voditi računa o tim pretpostavkama, koje ja smatram činjenicama. Za sada ćemo analizirati šta one mogu značiti i kuda nas vode.

A: Sada već znam kakvu bujnu maštu koristiš u svojim razmišljanjima, pa pretpostavljam nove velike zaplete u ovoj neobičnoj priči.

E: Dobro si pogodio. Prvo, da se upitamo, zašto raste energija stojećih talasa elektrona, kada mu se zapremina smanjuje? Ako se sećaš, da to mora tako biti, ja sam ustvrdio na osnovu zakona termodinamike, i to ilustrovao jednačinama (55) i (56). Tom prilikom sam, da osnažim izlaganje, citirao nobelovca Feinmana. Isto to sam u drugoj prilici dokazivao na osnovu zračenja apsolutno crnog tela, i opet citirao istog autora. Trebalo bi da se sećaš bar nešto od toga.

A: Pa, nešto se prisećam.

E: Dakle, može se reći da sam naveo verodostojne dokaze da je energija neke zapremine u kojoj osciluju elektromagnetski talasi, prilikom sabijanja bez gubitka energije iz sistema, obrnuto proporcionalna radiusu zapremine. Takođe isto važi za odnos radiuisa i talasne dužine, izneo sam dokaze da taj odnos prilikom izmene zapremine ostaje konstantan. Jednačina (91) pokazuje da je taj odnos za elektron jednak:

Reλe= e22ℏc= 1274 (91)

E: Ako se menja zapremina u kojoj osciluje mezonsko polje elektrona zajedno sa eltronom, taj odnos ostaje konstantan.

A: Da se i ja opet uključim u priču. Ako malo razmislim o jednačini (91), ona mi je, u najmanju ruku, dosta neodređena. Do koje granice se može sabijati elektron? Ispada ono što si, čini mi se, zamerao klasičnim teorijama, da enrgija elektrona može beskonačno rasti, jer se nigde ne vidi da se elektron ne može beskonačno sabijati u sve manju zapreminu.

E: Raduje me to zapažanje, jer pokazuje da u granicama svojih mogućnosti pratiš izlaganje. Zaista ispada da jednačina (91) ipak ne može biti apsolutno tačna.

A: Opet zagonetka! Je li tačna, ili nije tačna? Ako nije tačna, onda je dovedeno u pitanje skoro sve što si govorio o elektronu. A opet, ako je tačna, kako izbeći paradoks sa beskonačnom energijom?

E: Nadam se da će se to sve polako dovesti u red. Prvo, zanemari matematiku pa upotrebi glavu. Ako je elektrostatičko polje elektrona u suštini prostor u kome je eter razređen, može li, ako upotrebiš glavu, jačina tog polja rasti do beskonačnosti, bez obzira na koji način se jačina polja povećava, odnosno bez obzira na način na koji se eter udaljava iz tog prostora?

A: Znači, i u tome je čvor. Očigledno, jačina polja može rasti samo dotle dok se sav eter ne udalji iz te zapremine u kojoj se formira polje. Da li si to mislio?

E: Svakako da sam to mislio. Opet vidiš kako Teorija u principu na sva pitanja daje jednostavne odgovore. Samo, kada se mora ući u detalje, pa to i matematički obrazložiti i opisati, problem se komplikuje, a da li je ipak rešiv, videćemo. Prvo ćemo se pozabaviti pitanjem kako je moguće da prilikom sabijanja elektrona srednja energija mezonskog polja ostaje konstantna, a energija njegovog elektrostatičkog polja raste 1/R. Zašto jedna raste, već sam faktički objasnio, tako da treba objasniti zašto druga ne raste. Dakle, energija elektrostatičkog polja raste zato što se po zakonima termodinamike prilikom sabijanja stojećih talasa elektrona u manju zapreminu vrši odgovarajući rad. Ako nema gubitka energije iz te zapremine, jasno je da se na račun tog rada mora povećavati energija koja se sadrži u njoj. A ranije smo konstatovali da stojeći talasi osciluju u mestu, i da ne prenose energiju, tako da nema mehanizma putem kojeg bi energija odlazila iz sistema.

A: Ipak, meni nije jasno zašto osciluju u mestu. Jasno mi je ako se svira u zatvorenoj prostoriji, čiji zidovi savršeno odbijaju zvuk, da će zvuk i energija ostajati u sobi,. Ali, kakvi zidovi zatvaraju stojeće talase elektrona, šta ih sprečava da se rašire u okolinu. Tu valjda nema nikakvih zidova, svuda je samo prostor ispunjen eterom.

E: Vidim da još uvek nisam postigao glavni cilj, a to je da se otreseš uobičajenog načina razmišljanja. Kažeš ako se svira u zatvorenoj prostoriji, čiji zidovi savršeno odbijaju zvuk. A sada ti meni reci, od čega su ti zidovi koji savršeno odbijaju zvuk?

A: Pa, ne znam od čega bio trebalo da budu da bi savršeno odbijali zvučne talase. Rekao sam to kao čisto teoretsku pretopstavku.

E: Nažalost, vidim da ne razumeš šta te pitam. Recimo, neka to bude neka specijalna vrsta betona, ili bilo koji materijal. A o čemu ja celo ovo vreme pričam? Od čega je izgrađena svaka masa, pa dakle i svaki materijal, i beton, i cigla, i malter, i daske, i stiropor. Zar celo vreme govorim u vetar?

A: Zašto se ljutiš? Toliko puta sam ti rekao da je taj način razmišljanja toliko neobičan, da ga je nemoguće usvojiti na brzinu. Razumem gde sam ispao naivan. I zidovi svake prostorije izgrađeni su od etera. Zid, to je samo malo gušći eter od etera izvan zida, je li tako.

E: Naravno da je tako. Moraš uvek razmišljati u skladu sa Teorijom, da bi mogao razumeti pitanja te ili neke druge vrste. Šta, dakle, zatvara stojeće talase da ne iziđu iz polja? Opet eter, koji je gušći sa vanjske strane talasa nego sa unutrašnje, ako za unutrašnju smatramo stranu prema centralnoj sferi. Sto puta sam rekao da je elektrostatičko polje elektrona ustvari prostor u kome je eter razređen. Prema unutra gustina opada, a prema vani raste, što znači da postoji gradijent gustine i pritiska. Kada talas osciluje, on osciluje naizmenično prema vani i unutra. Kada oscilacija ide prema vani, energija joj postepeno opada, a kada se vraća nazad, onda u istom iznosu raste. Znači, prema vani talas energiju predaje polju, ali polje tu energiju talasu vraća prema unutra. Eto, razumeš li donekle kakvi zidovi u polju zatvaraju stojeće talase?

A: Pokušavam. Ali mi objasni, bez nerviranja, kako to talas energiju predaje polju, i kako mu je polje vraća.Gde je ta energija kada se preda polju?

E: Pa, moram priznati da je teško uvek govoriti jednoznačno i precizno. Kažem da se energija predaje polju zbog jednostavnosti u izlaganju. A kada se insistira na tačnosti, to nema smisla. Energija se opet predaje eteru, jer je to jedini i isključivi posednik energije. Samo, rekao sam i ranije, iako se uvek radi samo i isključivo o kinetičkoj energiji njegovih čestica, ipak i ta kinetička energija može biti donekle različita. To znači da je osnovni oblik te kinetičke energije haotično kretanje pojedinačnih čestica, bez reda, u svim smerovima podjednako. Ranije sam izračunao, na osnovu kinetičke teorije, da je ta haotična brzina nešto veća od brzine svetlosti. I taj oblik energije etera je daleko najveći. Osim toga, tu su konvekcioni tokovi etera, što znači da se veće ili manje grupe čestica kreću zajedno u istom smeru. I na kraju, to su talasi. Dakle, sve isto što možemo sresti u bilo kojem iskustvenom fluidu. A što se tiče „predaje energije od strane talasa polju", u suštini, energija talasne oscilacije prelazi u energiju haotičnog kretanja, a u oba slučaja je to kinetička energija čestica etera. Znači, kada se talasna oscilacija usporava i opada joj energija, ubrzava se haotično kretanje faktički istih čestica, i taj vid energije u istom iznosu raste. I šta mora biti očigledna posledica takvog zbivanja? To, da je energija haotičnog kretanja veća tamo gde je energija talasa manja, i obratno. To je jedan od kamenova temeljaca Teorije, pa ga nemoj olako gubiti iz vida.

A: Nastojaću. Ako sam te dobro razumeo, znači da je ta energija haotičnog kretanja u polju elekltrona manja nego izvan polja, a energija talasnog kretanja je veća u polju nego izvan njega.

E: Naravno, a i to sam do sada rekao bar sto puta. Međutim, ništa ne smeta da ponovim i hiljadu puta, i koliko god puta je potrebno da se zapamti i razume.

A: A znači li to onda da je ukupna energija konstantna, i jednaka u polju i izvan njega?

E: Ne znači, a i to sam već na odgovarajućem mestu objasnio. Jednakost energije etera u svim oblastima nije uslov za ravnotežno stanje. Tu se opet ogleda beskrajna genijalnost i moć stvaralačkog Uma, koji je konstruisao Vasionu. Kada bi uslov za ravnotežu bila jednakost energije, Svemir bi bio mrtav, jer bi se ta jednakost postigla, nastupila bi ravnoteža, i nastupilo bi stanje koje je teoretska fizika nazvala „toplotna smrt Vasione". Uslov ravnotežnog stanja u eteru nije, dakle, jednakost energije, već jednakost pritiska.

A: A zar to nije isto, zar pritisak i energija nisu međusobno propoprcionalni?

E: U tome je stvar, što jesu proporcionalni, ali nisu jednaki. Na odgovarajućem mestu sam izračunao da je za jednakost pritisaka od strane haotične energije i energije talasa nužno da se izmene tih energija nalaze u odnosu 1:2. U konkretnom slučaju stojeći talasi u polju elekltrona imaju dva puta veću energiju nego što je manjak u energiji haotičnog kretanja, tako da u polju elektrona postoji, u odnosu na prostranstvo gde polje ne postoji, višak energije od 0,511 MeV. A kada se radi o polju nuklona, tamo je višak haotične energije od 938,28 MeV, a manjak talasne energije od 2x938,28 MeV. Ukupno gledano, u polju nuklona postoji manjak talasne energije od 938,28 MeV, i upravo je to uslov i razlog stabilnosti nuklona. Kada bi bila tačna Ajnštajnova formula, svaki nuklon bi pretstavljao atomsku bombu, koja bi trenutno eksplodirala. Upaljač joj ne bi bio potreban.

A: A kako se po savremenim teorijama, koje priznaju Ajnštajnovu formulu, objašnjava da atomi ne eksplodiraju?

E: Onako kako se uopšte objašnjavaju pojave koje su nemoguće: Raznim metafizičkim konstrukcijama, koje nemaju veze sa realnošću. Sa time se nećemo zamajavati. Gde si me ono prekinuo? Da, zašto stojeći talasi ne izlaze iz polja, šta zatvara u polju i njih i njihovu energiju. Nadam se da sam to objasnio, a to objašnjava i zašto im energija prilikom sabijanja raste. A zašto ne raste energija mezonskog polja prilikom sabijanja u manju zapreminu? Zato što energija mezonskog polja nije zatvorena. Ono zrači putujuće talase, koji energiju mogu odneti iz sistema. Kod sabijanja elektrona sabija se i mezonsko polje, ali njegovi putujući talasi odmah izvršeni rad iznose iz sistema, i na taj način održavaju energiju na istom nivou.

A: Izgleda prilično logično.

E: Kažeš „prilično" za objašnjenje koje prema mom sudu zaslužuje malo veće priznanje. Ali, nije važno, nećemo se jagmiti za priznanja, karavan putuje dalje. Sada ću sam postaviti jedno suštinsko pitanje, koje je dovoljno suptilno da ga ti nisi ni primetio. Radi se o emitovanju stojećih talasa od strane onog povećanja energije mezonskog polja, do koga dolazi zbog toga šton eltron svojim kretanjem gura eter. Tu ćemo najpre opet ispraviti jednu malu nepreciznost. Ja sam te talase obično zvao „eltronovi stojeći talasi", a sada kažem talasi koje emituje povećanje energije mezonskog polja. Strogo uzevši, tačno je ovo drugo. Kada veslo ide kroz vodu, i time izaziva talase, to ipak nisu talasi koje emituje veslo, već ih emituje voda koju veslo gura i pokreće. To je, dakle, suština. Prema jednačini (154), to povećanje energije mezonskog polja je jednako:

∆W=572,97 MeV 4Re3λe=2,78817 MeV

E: Kao što sam objašnjavao, taj deo energije zrači talase koji, kao stojeći, ostaju u elektrostatičkom polju elektrona. Energiju tih talasa izuračunali smo u jednačini (156) i jednaka je 0,5113 MeV. Pošto amplituda tih talasa opada sa kvadratom rastojanja od centralne sfere elektrona, račun, koji smo već izvodili, pokazuje da se jedna četvrtina te energije, odnosnoje 0,12784 MeV, naslazi unutar centralne sfere. Tri četvrtine ukupne energije talasa nalazi se se u prostranstvu izvan sfere, na putu do beskonačnosti, tako da je ukupna energija koju talasi imaju u polju na putu od izvora do beskonačnosti jednaka 4x 0,12784 MeV = 0,5113 MeV. Kao što se vidi, sa greškom manjom od polovine hiljaditog dela ta energija je jednaka eksperimentalno izmrenoj energiji elektrona. Naravno, već si rekao da to još uvek nije dokaz da mi je Teorija tačna, ali si i priznao da se gomilaju indicije koje ukazuju da ne pričam bajke. Ako tu energiju, prema Teoriji, izrazimo u funkciji naelektrisanja elektrona i njegovog radiusa, pišemo dobro poznatu formulu:

0,5113 MeV = e22Re

E: A sada dobro prati šta pričam, jer se približavamo srži pitanja koje sam postavio. Složili smo se da se, sabijanjem elekrona ova energija elektrostatičkog polja povećava, i da je stalno jednaka funkcija radiusa. To, kao što smo utvrdili, mora važiti po zakonima termodinamike. Energija elektrostatičkog polja elektrona, bez obzira na radius, jednaka je:

Wepn= e22Ren (157)

E: Kombinujući ovu jednačinu sa prethodnim izrazom za energiju normalnog, nepobuđenog elektrona, možemo naspisati ovu jednačinu:

Wepn=0,5113 ReRen (158)

E: A sada obrati pažnju na jednačine (154) i (156). Iz njih dobijamo ovu jednačinu za energiju nepobuđenog elektrona:

0,5113 MeV=572,97 MeV 43 Reλe 16PIReλe (159)

E: Nastavimo dalje sa matematikom, koja je, na sreću, sasvim jednostavna, i svodi se na rešavanje običnih linearnih jednačina. Iz ove dve poslednje, (158) i 159), dobijamo treću:

Wepn=572,97 MeV 43 Reλe 16PIReλe ReRen (160)

E: Razmišljajmo dalje, ne ograničavajući svoju maštu. Prethodno smo se sporazumeli, iako je u sporazumu ostalo nerešenih stavki, da se elektron sabija sa konstantnim odnosom između radiusa i talasne dužine. Ako to postavimo u poslednju jednačinu, koja opisuje elektrostatičku energiju elektrona sa nekim drugim, n-radiusom, dobijamo ovakav izraz za tu energiju:

Wepn=572,97 MeV 43 Renλen 16PIRenλenReRen (161)

E: A sada razmislimo šta predstavlja izraz koji dobijamo kada jednačinu (161) podelimo sa 16PIRen/λen:

572,97 MeV 43Renλen ReRen= ?

E: Uoči činjenicu da energiju eklektrostatičkog polja elektrona sa n-radiusom dobijamo tako što taj izraz pod znakom „?" množimo sa koeficijentom zračenja 16PIRen/λen. Sa druge strane, znamo da je energija elektrostatičkog polja ustvari posledica energije talasa koje zrači ona energija koja se, u oscilovanju mezonskog polja, pojavljuje kao posledica guranja etera od strane eltrona. Prema tome, izraz sa znakom pitanja sa desne strane ustvari pretstavlja energiju koja je posledica guranja etera od strane eltrona. Konačno, stojeći talasi elektrona sa n-radiusom zrače se na račun ove energije:

ΔW=572,97 MeV 4Ren 3λen ReRen (162)

E: Tu energiju sam označio sa ΔW zato da imamo u vidu kako je to izmena energije mezonskog polja, do koje dolazi zato što eltron svojim oscilovanjem gura eter. Pošto je odnos radiusa i talasne dužine isti kao i kod nepobuđenog elektrona, dakle konstantan, izraz (162) može se napisati ovako:

ΔW=2,78816 MeV ReRen (163)

E: Time ćemo za sada završiti sa jednačinama. Sve su do krajnosti jednostavne, ali znam da te i tako zamaraju i da teško pratiš takvo izlaganje. Pa sad, da razmislimo. Šta se vidi iz ove jednačine (163)?

A: Vidm da ta energija, koja se pojavljuje kao posledica guranja etera od strane eltrona, takođe raste sa smanjivanjem radiusa elektrona.

E: Dabome, to je očigledno. A da li u tome vidiš neku protivurečnost sa onim što je rečeno ranije. Da ti olakšam, potsećam da smo konstatovali da raste samo energija stojećih talasa, jer su oni prilikom sabijanja zatvoreni i ne mogu gubiti energiju, dok mezonsko polje može održavati svoju enrgiju na istom nivou, jer rad potrošen na njegovo sabijanje ispušta u vanjski prostor posredstvom putujućih taslasa. Dakle, da li je moguće da energija iz (162) i (163) raste, a da energija mezonskog polja ne raste?

A: Pošto i energija iz (162), ili (163) ide uz oscilovanje mezonskog polja, ako im se računa zbir, onda zbir mora rasti.

E: Samo, stvar je u tome što bi se to moralo videti u procesu sabijanja i širenja elektrona. Ako bi ta energija oscilovanja mezonskog polja sabijanjem porasla, ona bi se morala oslboditi prilikom širenja elektrona, a to bi moralo biti zapaženo kod registrovanja zračenja. Moramo, da mi Teorija ne bi krahirala, ostati pri pretpostavci da prilikom sabijanja elektrona raste samo energija elektrostatičkog polja, a da ukupna energija oscilovanja mezonskog polja, računajući i energiju oscilovanja eltrona, ostaje neizmenjena.

A: Koliko ja vidim, to onda protivureči jednačinama (162) i (163).

E: Na prvi pogled tako izgleda, ali ako se malo bolje razmisli, ne mora protivurečiti.

A: Kako to.

E: Jednostavno, kao i sve ostalo u mojoj Teoriji, ako se pretpostavi da se uporedo, prilikom sabijanja elektrona, energija koju pruzrokuje guranje etera od strane eltrona povećava, a energija oscilovanja mezonskog polja smanjuje, i to tako da im zbir celo vreme ostaje konstantan. Drugim rečima, energija iz jednačine (162) ili (163) povećava se na račun smanjenja energije oscilovanja mezonskog polja. Je li ti to jasno?

A: Jasno mi je da zaplet u tvojoj priči napreduje. Takvo rešenje je moguće, ali otkud znamo da je baš takvo?

E: Za sada ne znamo ništa, ali je važno da si uvideo da je to moguće. A pošto je moguće, nastavljamo razmišljanje uz pretpostavku da je zaista tako. A ako je tako, sada mi reci da li je moguće pod takvim uslovom, da zbir energije mezonskog polja i energije eltrona ostaje konstantan, sabijanje elektrona do proizvoljno malog radiusa?

A: Pa, ako se energija eltrona povećava na račun smanjivanja energije mezonskog polja, ispada da se energija eltrona može povećavati samo dok se ne potroši energija mezonskog polja.

E: Opet se uveravaš kako se sve logično nadovezuje jedno na drugo. Ako je to tačno, i ako je tačna relacija (163), znači da ćemo onaj najmanji radius, pri kome celokupna energija mezonskog polja postaje energija koja je posledica guranja etera od strane eltrona, izračunati jednostavno ovako:

572,97 MeV+2,78816 MeV=2,78816 MeV ReRμ (164)

E: Ako iz ove jednačine (164) izračunamo radius Rμ, on je jednak Re/206,53. Sada je, naravno, intertesantno izračunati koliku bi energiju elekltrostatičkog polja morao imati elektron sa tolikim radiusom. To jednostavno saznajemo ako ovaj radius Rμ postavimo u jednačinu (160). Dobijamo da je energija elektrostatičkog polja takvog elektrona jednaka 105,6 MeV, što je jednako energiji polja koje se formira delovanjem jednog talasa koji zrači mezonsko polje tog elektrona. Ili, drugim rečima, energija u elektrostatičkom polju elektrona jednaka je polovini energije jednog putujućeg talasa koji zrači mezonsko polje elektrona, u situaciji kada se elektronov radius umanji za 206,5 puta. Za mene je to interesantna činjenica, o kojoj vredi razmisliti.

A: To što si sada rekao nikako mi nije jasno. Više puta si objašnjavao da se elektrostatičko polje formira zbog oscilovanja stojećih talasa u njemu, i da je rad potreban da se formira polje jednak polovini energije tih talasa. A sada kažeš da je energija u elektrostatičkom polju jednaka polovini energije jednog putujućeg talasa koji zrači mezonsko polje. To je nekakva zbrka koju ne razumem.

E: Prihvatam kritiku. Nije lako biti sasvim jasan kada se izlažu ideje koje su tako daleko od svakog iskustva i svih naučnih teorija. Pokušaću to reći ovako: Kada se radius elektrona smanji za 206,5 puta, celokupna energija oscilovanja mezonskog polja prertvorila se u energiju koja je posledica guranja etera od strane eltrona. To matematički opisuje jednačina (164). A prema ranije rečenom, kada osciluje eter kojeg gura eltron, ne mogu se emitovati putujući talasi, jer bi se energija neprekidno gubila iz sistema. Sva energija koju zrači takvo oscilovanje etera pretvara se u stojeće talase koji osciluju u elektrostatičkom polju. Faktički, kada se radius elektrona smanji za 206,5 puta, zračenje energije sasvim prestaje. Energija etera kojeg gura eltron jednaka je dva puta 575,75816 MeV, a ukupna energija stojećih talasa koji osciluju u polju jednaka je dva puta 105,6 MeV. A kada bi mezonsko polje sa tolikom energijom emitovalo putujuće talase, jedan pojedinačni talas imao bi istu toliku energiju, dva puta 105,6 MeV. Naravno, to ne znači, ako se energija u toj situaciji ne zrači i ne gubi, da je to neko trajno stanje. Elektron sa tako umanjenim radiusom u običnim okolnostima i ne postoji, a ako bi se pojavio, morao bi se brzo vratiti na svoju normalnu veličinu.

A: A sada objasni neke praktične posledice tih apstraktnih pretpostavki.

E: Došao sam do zaključka koji smatram logički potpuno opravdanim. Naime, već smo zaključili da je to granični radius do koga se može sabijati elektron, a da mu ukupna energija mezonskog polja ostane konstantna. Kada elektron osciluje na takvom radiusu, celokupna energija mezonskog polja posledica je sile kojom eltron gura okolni eter. To mora značiti da se talas, koji je posledica tog guranja, emituje u svakoj oscilaciji. A da bi proces mogao trajati večito, ista količina energije se u svajkoj oscilaciji mora vratiti u sistem, što znači da se energija sistema ustvari ne menja. To se postiže uspostavom elektrostatičkog polja sa energijom od 105,6 MeV. Takvo polje vraća celokupnu energiju talasa koji se zrači natrag u sistem. Znači, proces sebi možemo pretstaviti na dva načina, a konačni rezultat je u oba isti. Mezonsko polje emituje energiju u elektrostatičko polje, a elektrostatičko polje vraća energiju u mezonsko polje. Oba potoka su jednaka a suprotno usmerena, tako da rezultirajućeg prenosa energije nema. Ili, po drugom načinu, niti mezonsko polje predaje energiju elektrostatičkom polju, niti eklektrostatičko mezonskom. Oba potoka energije su jednaka nuli, pa je i rezultirajući potok jednak nuli. Oba slučaja su zadovoljena istom jednačinom:

∆W= Wzr+ Waps=0 (164)

E: Taj račun je izveden za elektron sa radiusom Rμ, kod koga se celokupna donja energija mezonskog polja, usled sabijanja elekltrona u manju zapreminu, transformisala u energiju oscilovanja eltrona. Samo, treba uvek imati na umu da to nije kinetička energija mase samog eltrona, već da je to kinetička energija etera kojeg eltron gura u toku svog oscilovanja.

A: A sad mi objasni zbog čega je to važno.

E: Najpre ćemo pogledati koje su neposredne posledice. Pogledajmo jednačinu (156). Ako u nju postavimo celokupnu energiju mezonskog polja, dobijamo poznati rezultat:

575,758 MeV 16PIRμλμ=Wμ (165)

E: Obrati pažnju da u jednačini (165) stoji radius Rμ, koji je 206,5 puta manji od radiusa običnog elektrona. Po čemu je takav elektron sličan, a po čemu se razlikuje od običnog elektrona. Sličan mu je po tome što imaju jednaku energiju oscilovanja mezonskog polja, jednaku energiju putujućeg talasa koju emituje i apsorbuje mezonsko polje, i jednako naelektrisanje. A razlika je u tome što je energija elektrostatičkog polja tako smanjenog elektrona 206,5 puta veća od energije običnog elektrona. To, naravno, znači da mu je i masa isto toliko puta veća.

E: Jednačina (163), preko koje smo računali radius elektrona Rμ, napisaćemo u obliku koji najjasnije pokazuje pri kome radiusu cela energija mezonskog polja postaje energija kojom eltron gura okolni eter. Sa leve strane postavićemo donju energiju mezonskog polja, koja je jednaka, kao što sam ranije objasnio, energiji mezonskog polja u trenutku kada ono izrači svoj putujući talas. Prema tome, jednačina (163) sada izgleda ovako:

575,7582 MeV=2,78816 MeV ReRμ (166)

E: Prema ovoj jednačini radius Rμ, pri kome celokupna donja energija oscilovanja, i mezonskog polja i eltrona, pređe u donju energiju oscilovanja eltrona, jednak je:

Rμ= Re206,5 (167)

E: Interesuje nas, to jest, intetesuje mene i moju Teoriju, kolika je energija elektrostatičkog polja takvog elektrona. To lako izračunavamo po jednačini (165), ako sa leve strane postavimo celokupnu donju energiju oscilovanja, koju vidimo sa leve strane jednačine (166).

575,758 MeV 16PIRμλμ=105,6 MeV, (168)

E: Važno je napomenuti, ako si to zaboravio, da je odnos talasne dužine i radiusa kod ovakvog elektrona isti kao i kod običnog, koji „živi" sa svojim svakodnevnim običnim radiusom. Ta činjenica je upotrebljena prilikom rešavanja jednačne (168). A sada mi reci, imaš li neki komentar na sve ovo, na moje razmišljanje i računanje?

A: Pa skoro nikakav. Meni to liči na obično teoretisanje, budući da takav elektron, sa tako ogromnom energijom elektrostatičkog polja, verovatno ne može realno postojati. Morao bi zračiti i talase koji odgovaraju tolikoj enegiji, a verovatno bi to zahtevalo temperature koje su praktično nedostižne.

E: A sada poslušaj moj komentar na to što si rekao. U eksperimentima kojima se bavi subatomska fizika odavno je utvrđeno da se pojavljuje zagonetna čestica nazvana „mion", koja je po svemu slična elekltronu, ali ima mnogo veću masu. Njena fizička priroda, kao uostalom i prioroda elektrona, naučnicima je potpuno nejasna. Štaviše, Feinman, nobelovac koga sam nekoliko puta citirao, na jednom mestu kaže da „mion opomnje fizičare da oni ne razumeju suštinu pojava u subatomskoj fiozici". Šta misliš, koliku masu ima taj neobični „mion"?

A: Naravno da to ne mogu znati. Ali, slutim da bi mogla biti 105,603 MeV.

E: Vidiš kako lepo napredujemo. Istini za volju, masa miona nije 105,603 MeV, nego 105,66 MeV. U mom teoretskom računu postoji greška veličine oko polovine hiljaditog dela. Možda će to biti razlog da se osporava značaj tog računa, budući da ga je izveo običan srpski penzioner. Međutim, japanski fizičar Jukava dobio je Nobelovu nagradu zato što je teoretski predvideo postjanje neke čestice, a sa greškom od trideset procenata.

A: Po meni, greška od polovine hiljaditog dela ne može se smatrati greškom. Međutim, postoje tu druge nedoumice.

E: A kakve, moliću lepo.

A: Ne mogu reči baš kakve, samo ih osećam. Ako je sve što prethodi računu tačno, tačan je i račun. Priznajem da je namerno usklađivanje sa unapred utvrđenom tendencijom praktično nemoguće. Nemoguća je i slučajnost po kojoj bi se sve to uklapalo u neprotivurečnu konstrukciju. Ali ipak, sve to u tako ogrmnoj meri menja usvojeni pogled na realni svet da je nedoumica neizbežna.

E: Dobro, tako sročenu primedbu prihvatam kao opravdanu. Ali ja još nisam završio svoju priču. Mion nije jedini dokaz teorije. Štaviše, ni sam ga ne bih smatrao nekim dokazom da je jedini i usamljen. Možda bih ga uzeo kao indiciju i kao razlog da tragam dalje. To ćemo zajedno i nastaviti, ako se nisi umorio.

A: Naprotiv. Kako bih mogao odustati sad kad se pojavila konkretna činjenica koja potkrepljuje celu priču. Nastavi, a ja ću se truditi da te pratim.

E: Odlično. Priča se i dalje bavi elektronom, i dalje ćemo proučavati to zadivljujuće delo Tvorca.

A: Je li moguće da o elektronu još nisi sve izložio?

E: Meni se čak čini da ono najinteresantnije tek predstoji. Najlakše će mi biti da nastavim ako se vratimo na jednačinu (168):

575,758 MeV 16PIRμλμ=105,603 MeV (168)

E: Dobro je potsetiti se šta opisuje ova jednačina. Dakle, ona opisuje stanje kada je radius elektrona smanjen do te mere da je celokupna energija oscilovanja, i mezonskog polja i eltrona, transformisana u energiju oscilovanja eltrona. Pri tome, eltron zrači pojedinačni talas od dva puta 105,6 MeV, ali mu se ta energija odmah, u istoj oscilaciji vraća nazad od strane elektrostatičkog polja. Međutim, elektrostatičko polje je celo, do beskonačnosti, ispunjeno stojećim talasima, čija energija sa udaljavanjem od centralne sfere, u kojoj osciluje pojedinačni talas sa energijom od 26,4008 MeV, opada tako da je celokupna energija tih talasa jednaka 4x26,4008 MeV, što iznosi 106,603 MeV. Prema tome, jednačinu (168) napisaćemo u malo drukčijem obliku:

575,758 MeV 16PIRμλμ= e22Rμ (169)

A: Pre nego što nastaviš da me mučiš sa matematikom, palo mi je na um jedno pitanje. Kako je, čisto tehnički, moguće sabiti elektron u tako malu zapreminu?

E: E, to ti teško mogu objasniti, pošto ne znam ni sam. Znam samo da do toga dolazi kada se u eksperimentima sudaraju, pri ogromnim brzinama bliskim brzini svetlosti, elektroni sa nekom preprekom, a prepreka može biti sastavljena, koliko sam pametan, samo od protona. Ja ne znam baš na koji način se ti eksperimenti izvode, jer u životu nisam bio, a sigurno neću ni biti, u prilici da to vidim. Dakle, o tim zbivanjima mogu samo da pravim pretpostavke. Na osnovu toga mogu ti reći samo toliko da je nemoguće sabiti eletron tako što ga putem nekog mehanizma stiskamo i smanjujemo po želji. Međutim, kada smo razgovarali o linijskim spektrima, pokušao sam objasniti kako se, prilikom približavanja elektrona atomskom jedru radius elektrona pod uticajem sile elektrodinamičkog polja postepeno smanjuje. Istovremeno se povećava frekvenca kojom osciluju eltron i mezonsko polje. Mislim da se nešto u principu slično dešava i kod sabijanja elektrona na radius miona. A u ovom slučaju sabijanje je veće zato što se u eksperimentima u subatomskoj fizici elektron ubrzava skoro do same brzine svetlosti. Zbog toga je elektrodinamičko polje elektrona daleko jače nego kada se kreće samo pod dejstvom elektrostatičkog polja. Osim toga, ogromna brzina elektronu omogućava da se približi do samog atmskog jedra, zbog čega njegovo elektrodinamičko polje sa velikom silom deluje iz neposredne blizine i na samo jedro. A kao što znaš, priroda nuklearnog polja u mojoj Teoriji je ista kao i priroda polja pozitivnog naelektrisanja. To bi mogli biti faktori koji dovode do tako velikog smanjenja radiusa elektrona .

A: Ipak je to teško zamisliti i pretpostaviti.

E: Ništa teže nego što se može zamisliti bilo koja pretstava iz moje Teorije. Jednačinu (169) možemo napisati u ovom obliku:

575,758 MeV 32PIRμ2λμ= e2 (170)

E: Sada se moramo vratiti na jednačinu (149):

WtsRe3λe=c WtsRe6λe+ c WtsRe6λe 8PIReλe (149)

E: Ukoliko si zaboravio, jednačinom (149) opisao sam srednju energiju oscilovanja mezonskog polja, koja se sastoji od zbira donje energije mezonskog polja i polovine energije putujućeg talasa kojeg mezonsko polje naizmenično zrači i apsorbuje. Ista jednačina, naravno, važi i za naš elektron sa radiousom Rμ i sa talasnom dužinom λμ. Ako jednačinu (149) napišemo sa konkretnim veličinama energija, ona izgleda ovako:

Wsrd=575,758 MeV+52,8015 MeV=628,5595 MeV (171)

E: Podsećam te da je srednja energija mezonskog polja elektrona jednaka 2/3 energije nuklona. U prethodnoj jednačini ta srednja energija je za 3,0395 MeV veća od 2/3 energije nuklona zbog toga što energiju oscilovanja mezonskog polja povećava eltron svojim guranjem etera. Sada je bitno da uočiš jednostavnu činjenicu, vidljivu iz jednačina (149) i (171) da važi i ova jednačina:

cWtsRμ6λμ=575,758 MeV (172)

E: Pošto stojeći talas etera ima neku svoju konstantnu energiju, a konstantan je i koeficijent c, da uprostimo pisanje, možemo postaviti ovu vezu:

c Wts6=K (173)

E: Iz (172) i (173) dobijamo ovu vezu:

575,758 MeV=K Rμλμ (174)

E: A sada ćemo to postaviti u jednačinu (170) i konačno dobiti:

32PIK Rμ3λμ2= e2 (175)

E: Ovu jednačinu doživljavam kao sami vrhunac naučne estetike, pa zaslužuje da je ponovo, i još temeljnije proanaliziramo. Krenućemo hronološkim redom po kome smo došli do nje. Pretpostavio sam da eltron, oscilujući sa mezonskim poljem, gura eter, usled čega ukupna energija oscilovanja poraste. Logična pretpostavka je bila da je porast energije proporcionalan energiji mezonskog polja, jer od nje zavisi brzina kojom se eltron krteće kroz eter. Dalje, sledeća logična pretpostavka je bila da je koeficijent kočenja, kada stoji eltron a kreće se eter, sličan kao i koeficijent guranja, kada stoji eter a kreće se eltron. Kada bi ti koeficijenti bili isti, po jednačini (154), taj porast energije bio bi jednak:

∆W= Wmzp Re3λe (154)

E: U daljem razmišljanju morao sam, da bih sve doveo u red, promeniti mišljenje i zaključiti da je koeficijent iz jednačine (154) četiri puta veći, a to znači da je jednak koeficijentu kočenja putujućih talasa 4Re3λe. Dakle, sada smo prinuđeni razmisliti ima li ta promena neko logičko opravdanje, a ne da promena koeficijenta bude naprosto nametnuta potrebom Teorije. Pa sam zaključio ovo: Kada se na eltronu koči stojeći talas, koči se samo ona zapremina etera koja osciluje kao stojeći talas, koja ima svoju određenu veličinu. A da li to važi za slučaj kada se eltron kreće kroz eter? Da li se njegovom kretanju protivi neka određena zapremina etera? Ili, drugim rečima, da li se eltron kreće u odnosu na neku određenu zapreminu etera? Očigledno, ne, eltron se kreće u odnosu na eter cele Vasione, što znači da on svojim guranjem deluje na eter cele Vasione. Slažeš li se sa takvim zaključkom?

A: Slažem se da si to logički dobro složio, ali odakle eltronu tolika sila da gura celu Vasionu?

E: Odgovor na to pitanje nije težak. Priseti se šta se dešava kada se na baronu koče putujući talasi. Faktički, i na njemu se koče putujući talasi cele Vasione koji se kreću u njegovom smeru. Da li je baronu za to potrebna beskonačna sila? Nije, zato što kočenje sa rastojanjem brzo opada tako da je ukupni gubitak energije jednak čertverostrukom gubitku energije talasa koji se koči direktno na eltronu. Kada se to uporedi sa kočenjem stojećih talasa, gubitak energije kod putujućih talasa je četiri puta veći. Odatle sam izveo zaključak da je energija guranja od strane eltrona iz istih razloga povećana četri puta. Eltron na neku određenu ograničenu zapreminu deluje određenom silom, a idući dalje od te zapremine sila opada na isti način kao i kod kočenja putujućih talasa. Zbog toga je i energija guranja povećana kao i energija kočenja kod putujućih talasa, a to znači četiri puta.

A: To pitanje smo razmatrali već ranije. Recimo da je tako. Ali, nije mi jasno na koji način se to guranje etera u celoj Vasioni pretvori u kinetičku energiju etera unutar zapremine mezonskog polja, koje se celo nalazi u centralnoj sferi elekrona. Ili si smislio da se energija guranja rasprostire po celoj Vasioni?

E: I na to sam pomišljao, ali sam morao odustati. Ta energija, bez obzira što je posledica delovanja na eter cele Vasione, nalazi se unutar centralne sfere, zajedno sa energijom mezonskog polja.

A: To meni izgleda nemoguće.

E: Ako ništa drugo, i odatle možeš videti kako je neizmerno težak posao odgovarati iz koraka u korak na takva pitanja. Evo kako ću ti pokazati kako je to ipak moguće. Kada odvrneš slavinu sa vodom, voda momentalno poteče nekom određenom brzinom, je li tako?

A: Tako je.

E: A da li si nekada razmišljao od čega zavisi ta brzina vode?

A: Nisam razmišljao, ali i tako znam. Zavisi od pritiska u cevima.

E: Tako je. A od čega zavisi taj pritisak?

A: O tome već moram razmisliti. Po zakonu spojenih sudova, zavisi od visinske razlike između rezrvoara gradskog vodovoda i česme u stanu.

E: A sada finale. Da li je važno rastojanje između rezervoara i stana, pod pretpostavkom da u vodovodnim cevima nema trenja?

A: Ne, nije važno.

E: Znači, brzinu vode određuje ukupna visinska razlika, a to znači, ukupna razlika u pritisku između rerervoara i česme, i bez obzira na rastojanje među njima. A da li se, kada otvoriš česmu, kreće voda u celom gradskom vodovodu, i u gradskom rezervoaru, ili samo na izlazu iz česme?

A: Pa, značajno se kreće samo na izlazu iz česme. U gradskom vodovodu se možda malo pokrene, a u rezervoaru još manje.

E: Slažeš li se da će se u gradskom vodovodu i u rerzervoaru pokrenuti manje ako su cevi šire a rerzervoar veći?

A: Svakako.

E: A ako bi rezervoar i cevi bili beskonačno veliki, voda bi se pokrenula samo na izlazu iz česme?

A: Tako ispada.

E: Na taj način mislim da se objašnjava kako se pritisak iz cele Vasione pretvara u kinetičku energiju etera u neposrednoj okolini eltrona koji gura eter. Ne kažem da je pojava jasna i očigledna u svim detaljima, ali se prethodnim razmišljanjem pokazuje da je u principu moguća. Uopšte, i ranije sam ti napominjao da je ponašanje svakog fluida često vrlo teško neposredno razumeti. O tome ne mogu reći ništa više, pa nastavljamo razmišljanje o elektronu. Pogledajmo opet jednačinu (175), jer će nas ona voditi dalje. Prvo što imamo prvo zaključiti, to je da je e2 prirodna konstanta, neka fundamentalna katakteristika Kosmičkog mehanizma. Takođe, i konstanta K je, prema onome kako smo je izveli, ustvari energija stojećeg talasa etera, pomnožena sa konstantnim brojnim koeficijentom. A ako je tako, da bi jednačina (175) imala smisla, i odnos Rμ3λμ2 takođe mora biti konstantan. Šta to sada znači? Ako je taj odnos konstantan samo za jednu jedinu veličinu radiuisa i talasne dužine, onda to ne znači ama baš ništa, jer ako konstanta pokazuje samo to da je jednaka sama sebi, ona nema nikakvog značaja za dalnje produbljivanje znanja o realnom svetu. Međutim, ako taj odnos važi za svaki radius i svaku talasnu dužinu sa kojima elektron može oscilovati, on nam daje informacije od ogromnog značaja.

A: Ali, meni se čini da je već utvrđeno da nije tako. Obični elektron ima radius i talasnu dužinu koje si, bar tako tvrdiš, već tačno odredio, a njihov odnos ne odgovara odnosu iz jednačine (175).

E: Odlično si to primetio. Ja ću to i matematički pokazati, pa ćemo i to proanalizirati. Dakle, napisaćemo jednačinu (175), samo ćemo u nju postaviti obični radius elektrona i njegovu običnu talasnu dužinu:

32PIRe3λe2= Qe2 (176)

E: Kao što si dobro primetio, ova veličina (176) nije jednaka veličini (175). Odnos radiusa i talasne dužine je po osnovnoj pretpostavci isti, ali je radius iz jednačine (175) 206,5 puta manji nego radius iz jednačine (176). Imajući to u vidu, možemo napisati jednačinu:

Qe2=206,5 e2 (177)

E: Pitamo se sada, imaju li jednačine (176) i (177) neki realni fizički smisao, ili je to samo rezultat igranja matematikom. Ja sam pretpostavio da jednačina (176) može realno nešto značiti, pa sam razmišljao ovako: Ako bi se negde u eteru pojavio višak energije od dva puta 575,758 MeV u vidu oscilovanja mezonskog polja, koji bi zračio talas od dva puta 106,603 MeV, formiralo bi se odgovarajuće polje u eteru. U zapremini gde osciluje mezonsko polje postjalo bi polje razređenog etera, sa masom od 575,758 MeV, a na račun zračenih talasa formiralo bi se elektrostatičko polje sa masom od 105,603 MeV. Ta čestica bi, na neki način odgovarala elektronu. Imala bi radius i energiju elektrona. Razlika je, naravno, u tome što elektron nema ovoliku masu, iz razloga što u slučaju realnog elektrona ta energija mezonskog polja i njegovog talasa ne pretstavljaju višak, već je to energija koja kompenzuje manjak energije stojećeg talasa. Razumeš li ovu pretpostavku?

A: Pretpostavku razumem, ali ne razumem njen smisao, ako tako nešto realno ne postoji. Osim toga buni me što kažeš da bi ta polja imala masu od 575,758 MeV, i 105,603 MeV. Meni se čini da je tu greška. MeV označava energiju a ne masu.

E: Što se tiče energije i mase, u pravu si. Tako govorim i pišem zato što je to neka vrsta običaja u fizičkoj teoriji, zato što je masa jednaka energiji polja deljenoj sa c2. Pošto je taj koeficijent konstantan, zbog jednostavnosti se obično i ne piše. Što se tiče prvog dela primedbe, čestica koju sam pretpostavio zaista u običnim uslovima ne postoji. Ali u eksperimentima subatomske fizike, kod sudaranja elekltrona i protona sa velikim energijama pojavljuju se veštački stvorene čestice, koje se munjevito raspadaju i isčezavaju. O njihovoj prirodi savremene teorije ne znaju ništa. O načinu na koji se opisuju i objašnjavaju ne vredi ni govoriti, jer niti se zna šta se objašnjava i opisuje, niti su ta objašnjenja i opisi ikome jasni. Po mojoj Teoriji objašnjenje je, bar kvalitativno jasno. U sudaru elektrona i protona izazove se kratkotrajno oscilovanje neke zapremine etera. Usled toga se formira odgovarajuće polje, koje se rergistruje kao veštačka čestica. A zbog džinovskog pritiska etera, te čestice se munjevito raspadaju, oslobađajući energiju uloženu u njihovo formiranje. Po zakonu o održanju mase te veštačke čestice se moraju pojavljivati u parovima, jer eter istisnut iz jedne zapremine mora biti utisnut u drugu zapreminu. Znači, u jednoj zapremini je gustina etera snižena, a u drugoj u jednakoj meri povišena. Prilikom raspada čestica višak etera iz jedne zapremine vraća se u zapreminu gde se pojavio manjak. To je jednostavno objašnjenje „mistične" pojave, koja je u Teorioji relativnosti poznata pod nazivom „anihilacija". Da li je tebi, kao relativnom laiku, to objšnjenje logično i jasno?

A: Moram reći da je skoro previše jednostavno i jasno za pojavu kojoj se u fizici, kako si i sam rekao, pridaje skoro mističko značenje. Ali, već smo se složili da u pomrčini običan žbun može izgledati kao vukodlak. A da li si takvo objašnjenje izneo pred nekog fizičara, koji o tome zna više od mene?

E: Već sam ti rekao da sam uzualud tražio kvalifikovanog slušaoca, pa mi slična pitanja više nemoj postavljati.

A: Samo, objašnjenje jeste krajnje jednostavno, ali bi bilo još lepše ako bi se, osim logike, našao i neki konkretan dokaz da je zaista tako.

E: Baš u tom cilju sam ti i napisao jednačinu (176). Ako ona odražava fizičku realnost, ja sam se ponadao da bi veštačke čestice, koje nastaju u sudarima elektrona i protona, možda mogle imati isti odnos R3/λ2 kao i matične čestice čijim oscilovanjem su nastale.

A: Ne razumem dobro kako to misliš.

E: Pa, ne mogu reći da i sam razumem kako bi se to tačno dešavalo. Recimo, u sudaru elektrona sa protonom, energija oscilovanja mezonskog polja elektrona se može povećati u velikoj meri. Elektron ne može dugo oscilovati sa tom povećanom energijom, već se brzo, bolje reći munjevito, „otrese" viška energije i vrati u svoje normalno stanje. Taj višak energije, po mojoj pretpostavci, može opet neko kratko vreme oscilovati kao nezavisno polje, koje bi moglo, budući da potiče od elektrtona, imati isti odnos R3/λ2 kao i elektron.

A: A može li se taj odnos izmeriti na eksperimentu.

E: Da je to moguće, moja Teorija bi bila nepotrebna. Koliko puta sam ti rekao da se ništa ne zna ni o radiusu ni talasnoj dužini elektrona.

A: Pa kakva je onda korist od tih tvojih pretpostavki, ako se ne mogu proveriti? Jesu li to obične spekulacije?

E: Isto pitanje si postavio i kada sam razvijao misao o sabijanju elektrona, pa si video kako nas je dovela do energije miona, koja već nije obična spekulacija, što si i sam morao priznati. Ja ću i sada postupati na isti način. Uhuvatio sam se za jedan kraj konopca, i po njemu ću ići dalje. Jednostavno ću analizirati jednačine (175) i (176), da vidim šta se može izvući iz njih.

A: Znači, opet mučenje sa matematikom.

E: Otvori bilo koji udžbenik fizike gde se govori o sličnim pitanjima, pa ćeš tek tu videti šta su muke. Zar ne vidiš da se sva moja matematika svodi na rešavanje proporcija i linearnih jednačina, što se sve uči, ili se bar učilo u naše vreme, u osnovnoj školi.

A: To jeste tačno, ali je ipak zamorno praćenje tog načina izlaganja.

E: Ali je tačno i to da se samo tako može postići prava verodostojnost. Tek kada putem matematike utvrdimo tačnu kvantitativnu vezu među prirodnim veličinama, tek tada smo nešto zaista dokazali. Šta bi vredela sva logičnost priče o linijskim spektrima, i o sabijanju elektrona, da se ta priča nije mogla proveriti na izmerenim spektralnim linijama i na izmerenoj energiji miona?

A: Kako sam te razumeo, ta priča ne vredi ti mnogo ni dokazana putem matematike. Niko neće ni da je čuje.

E: To je već druga priča. Meni ona takva ipak vredi, uživao sam dok sam je stvarao.

A: Pa onda nastavimo, ti sa svojim uživanjem, a ja sa svojim mukama.

E: Kada sam napisao jednačinu (176), kao što rekoh, pošao sam od pretpostavke da ona može pretstavljati opis neke fizičke reslnosti. U tome me je rukovodila donekle i intuicija, a kada je u pitanju intuicija, teško je njene razloge prevesti na racionalni jezik, ali ću pokušati. Dakle, uočio sam da ta jednačina formalno mnogo liči na jednačinu koja opisuje svojstva elastične opruge. To smo oba učili u osnovnoj školi. Ako neka masa osciluje okačena na elastičnu oprugu, onda važi ova jednačina:

Mt2=const. (178)

E: Praktično, masa je u toj situaciji uvek jednaka zapremini pomnoženoj sa gustinom, pa se ta jednačina može napisati i ovako:

ρR3t2=const. ili R3t2= const.ρ (179)

E: Ako bi na oprugu kačili mase sa jednakom gustinom, onda bi desna strana jednačine (179) bila jednaka takođe nekoj konstanti, te bi na taj način jednačina (179) u potpunosti odgovarala jednačini (176). A u svetlosti moje teorije, šta se u suštini dešava kada osciluje neka masa okačena na oprugu? U suštini, osciluje određena zapremina etera, gurana konstantnom silom opruge. Ako se menja zapremina etera koja osciluje, menja se i vremenski period jedne oscilacije, a po jednačini (179). U tome sam ja video analogiju sa jednačinom (176). I tamo osciluje određena zapremina etera. Pitanje je samo da li i na nju deluje neka konstantna sila koja podržava oscilovanje. Šta bi ti rekao na osnovu dosadašnjeg izlaganja, da li taklva konstantna sila postoji u eteru?

A: Pretpostavljam da misliš na stojeće talase, pod čijim udarcima osciluje ta zapremina etera.

E: Svaka čast, sada si me prijatno iznenadio. To je i moj zaključak. U sudaru čestica pri velikim brzinama može doći do početnog impulsa koji izazove oscilovanje. U dalnjem toku to oscilovasnje se podržava udarcima stojećih talasa. Tako ja zamišljam smisao jednačine (176).

A: Ali čekaj malo! Čini mi se da tu vidim jednu nelogičnost. Ako se oscilovanje odvija usled udaranja stojećih talasa, onda vreme jedne oscilacije mora biti jednako vremenu jedne oscilacije stojećeg talasa. A to znači da je vreme u jednačini (176) uvek isto, i jednako vremenu jedne oscilacije stojećeg talasa.

E: Ne mora biti tako, i to dobro zna i klasična teorija. Vreme jedne oscilacije te zapremine etera mora biti u odnosu prostih celih brojeva sa vremenom jedne oscilacije stojećeg talasa. To je važna okolnost koja se u dalnjem razmišljanju mora imati u vidu.

A: Ipak mi i dalje sve to ne štima. Kako je moguće da se posle sudara čestica formira baš takva zapremina etera, sa baš takvom frekvencom, koja na potreban način odgovara frekvenci stojećeg talasa.

E: Razmisli malo bolje. Tih sudara je u jednom eksperimentu ko zna koliko, verovatno više miliona. Razume se da se ne formira u svakom sudaru baš takva čestica, ali u tih nekoliko miliona postoji statistička verovatnoća da se formira i poneka takva. Ogromna većina sudara ne daje takvu česticu, već oscilovanje etera koje se momentalno rasprši. Samo oscilacije koje zadovoljavaju uslov iz jednačine (176) mogu egzistirati još neko vreme. A i ono se može jedva i nazvati vremenom, toliko je kratko. No, ipak je dovoljno dugačko da se može registrovati postojanje takve čestice. Zato teorija subatomske fizike takve čestice svrstava u „stabilne", iako o pravoj stabilnosti kod veštačkih čestica ne može biti govora.

A: Ako se situacija tako posmatra, onda to mogu nekako prihvatiti. Ali kako se u to uklapa jednačina (175)? Tu je elektron sabijen na radius 206,5 puta mjanji od radiusa normalnog elektrona, a to znaći da mu je i frekvenca 206,5 puta veća od frekvence normalnog elektrona. Gde ti je tu odnos prostih celih brojeva?

E: Naravno, tu se ne može govoriti o odnosu prostih celih brojeva. Imaj na umu da razmišljam i pričam o problemima o kojima fizika nema nikakvog pojma, pa se ni od mene ne može očekivati da na sve imam jasne odgovore. Šta bih ti mogao reći o konkretnom pitanju? Radi se o dve u osnovi različite situacije. U jednoj se jednim pojedinačnim sudarom izazove oscilovanje etera, koje se dalje podržava udarcima stojećeg talasa etera. Ako rezonujemo zdravorazumski, tu se ne može očekivati nekakvo sabijanje čestica u manju zapreminu. Pre se može očekivasti da se zapremina poveća. A kada se elektron velikom brzinom približava atomskom jedru, pod uticajem elektrodinamičke sile on se postepeno sabija u manju zapreminu. Istovremeno, raste energija njegovog elektrostatičkog polja, a povećava se i frekvenca njegovih stojećih talasa. Sada je glavno pitanje, koja sila podržava to njegovo oscilovanje, koje više nije u rezonanci sa oscilovanjem stojećih talasa? Jedino što mogu smisliti jeste da takav elektron osciluje samostalno, bez dejstva neke vanjske sile. Naravno, pitanje je kako je to moguće? Realno, i nije moguće da to traje duže vreme. Takav elektron u veoma kratkom vremenu višak energije izrači i vraća se u normalno stanje. Ostaje pitanje kako može oscilovati samostalno i to kratko vreme? Ja mislim da mu to omogućuje njegovo elektrostatičko polje, koje pretstavlja neku vrstu brane koja ima sposobnost da bar za to kratko vreme spreči odlazak energije iz sistema. Potvrdu za ovakav zaključak imamo u eksperimentalnim podacima, iz kojih se vidi da se naelektrisane veštački stvorene čestice raspadaju sporije od nenaelektrisanih. Imaj na umu i to da nekih jednostavnih pravila u sudarima čestica pri tako ogromnim brzinama ne može ni biti. Kakvim bi jednostavnim jednačinama mogao opisati sve što se desi kada, recimo, meteor iz Svemira grune u zemljinu atmosferu? Ili kada bi mlazni avion u punoj brzini uleteo u okean? Ja mislim da su pokušaji teorije da sve veštačške čestice koje se u tim sudarima pojave opiše nekakvim „kvantnim" veličinama i brojevima potpuno uzaludan posao. Zbog toga sam tvrdio i tvrdim da „eksperiment veka", koji se sa velikom pompom najavljivao, neće pokazati ništa novo. Što je veća energija sudara, samo je sve veći broj veštačkih čestica sa sve većim energijama. Naravno, pravilno protumačen, takav eksperiment može samo dokazati tačnost moje Teorije etera, i to da su i veštačke i prirodne čestice ustvari polja u eteru.

A: U redu, mogu razumeti da se tako složena situacija ne može opisati jednostavnim pravilima.

E: Pošto smo to rasčistili, idemo dalje. Vraćamo se na jednačine (148), (173) i (174). Iz njih se vidi da se energija mezonskog polja elektrona može napisati ovako:

Wmzp=K Reλe (180)

E: Pošto energiju mezonskog polja znamo, a jednaka je 575,758 MeV, iz jednačine (180) dobijamo da je K jednako:

K = 157757,7 MeV (181)

E: Inače, jednačina (173) potseća nas na to da je K ustvari energija stojećeg talasa etera, podeljena sa konstantnim brojnim koeficijentom. Ranije smo došli do zaključka, kada sam razmišljao o sabijanju elektrona, da jednačina (180) važi za svaki radius i talasnu dužinu elekltrona. Energija njegovog oscilovanja uvek se izražava tom jednačinom. Na osnovu toga pretpostavio sam da jednačina (180) ima opštu važnost, bez obzira na radius i talasnu dužinu čestice koja osciluje u eteru pod udarcima stojećih talasa, i da se može primeniti i na jednačinu (176).

A: Pa, nisam siguran da mora biti tako. Jednačina (176) ipak pretstavlja novu situaciju, različitu od sabijanja elektrona u manju zapreminu.

E: Ja sam toga svestan. Ali, opet ti kažem da sam apsolutno prinuđen praviti pretpostavke, jer razmišljam o problemima o kojima nikada niko nije razmišlja. Pri tome ističem dva principa, kojih se držim: Da je tih pretpostavki što manje, i da se njihova tačnost na kraju mora potvrditi realnim činjenicama. Da li je pretpostavka da je energija čestice koja osciluje pod udarcima stojećih talasa jednaka KRλ nova pretpostavka u teoriji? U svakom slčučaju, nije sasvim nova. Ona se već može smatrati usvojenom kada je u pitanju elektron, i kada ima normalni, i kada ima umanjeni radius. Da li se samo na osnovu toga može tvrditi kako je dokazano da svaka čestica, koja osciluje u rezonanci sa stojećim talasima etera, ima energiju izraženu na isti način? Slažem de da ne može, ali je to ipak važna indicija, na osnovu koje ja to pretpostavljam. Da li je pretpostavka tačna ili pogrešna, mora pokazati nastavak izlaganja. Osim toga, mogu reći da ima još indicija koje govore u prilog te pretpostavke. Recimo, sama činjenica da sve te veštačke čestice osciluju pod dejstvom iste sile, sile stojećih talasa etera, nameće misao da bi formula za energiju tog oscilovanja mogla biti uvek ista. Ja nisam u stanju analitičkim pitem izvesti tu formulu, a i kad bih mogao, ništa ne bi značilo kad se ona ne bi potvrdila na realnim činjenicama. Ali, razmišljajmo ovako: Ako prihvatimo da je energija mezonskog polja elektrona jednaka

Wmzp=K Reλe (180)

E: onda imamo pravo napisati i ovakvu jednačinu:

K Reλe= ΔWst= ρvstΔv 4PIRe33 (182)

E: Sa druge strane, ranjie smo utvrdili da je konstanta K ustvari energija stojećeg talasa etera, pomnožena sa konstantnim brojnim koeficijientom, što sam naznačio jednačinom (173). Kada se to ima na umu, može se napisati i ovakva jednačina:

c ρvst22 4PIRe33 Reλe= ρvstΔv 4PIRe33

E: Iz ove jednačine dobijamo:

Δv=cvst2 Reλe (183)

E: To označava promenu brzine oscilovanja stojećeg talasa onda kada se on koči na elektronu, koji, po pretpostavci, ima isti radius kao i stojeći talas. Da slučajno ne pobrkaš pojmove, slovo „c" u prethodne dve jednačine označava brojni koeficijent, a ne brzinu svetlosti. Uopšte, oznake mi pretstavljaju tehnički problem sa kojim se moramo pomiriti. Sada pretpostavimo da se ∆v može pretstaviti na najjednostavniji način, a što znači ovako:

∆v= vstte ∆t

E: Ako to to postavimo u jednačinu (183), dobijamo:

∆tte= cRe2λe (184)

E: To bi bio slučaj kada je radius elektrona na koga svojom silom deluje stjeći talas jednak radiusu stojećeg talasa. Ako sada petpostavimo opšti slučaj, da su ti radiusi različiti, pretpostaviću i to da se Δv i u takvom slučaju izražava na sličan način, s tim da se uzme u obzir to što stojeći talas deluje na zapreminu različitu od svoje. Po mom mišljenju, to bi se moglo pretstaviti ovako:

Δv= vst Δttn Re3Rn3 (185)

E: Sada dalje mogu pretpostaviti da je odnos Δt/t uvek na isti način povezan sa radiusom i talasnom dužinom. Ako je tako, onda je Δttn=c2 Rnλn . To ću postaviti u jednačinu (185), i dobiti:

Δv= vst cRn2λn Re3Rn3 (186)

E: Energiju koja je posledica te promene brzine kojom osciluje eter u stojećem taslasu dobićemo isto kao i u jednačini (182), što znači da je tražena energija jednaka:

ρvstΔv4PIRn33= ρvst4PIRn33 vst cRn2λn Re3Rn3= ρvst22 4PIRe33 cRnλn (186)

E: Kao što se vidi, krajnji rezultat ovog hipotetičkog računa je da je opet energija čestice koja osciluje pod udarcima stojećeg talasa jednaka energiji stojećeg talasa pomnoženoj sa nekim brojnim koeficijentom i odnosom radiusa i talasne dužine čestice koja osciluje, a što odgovara jednačini (182). Ako je račun u principu tačan, onda je tačna i pretpostavka da jednačina (180) važi u opštem slučaju, odnosno, da je energija takve čestice uvek jednaka:

Wn=K Rnλn (187)

E: Kažem ti, ovako sam razmišljao i izvodio račun zato što sam imao potrebu sebi objasniti zašto jednačina (187) tako izgleda. Račun sam po sebi ne bi mi značio ništa da se nisam uverio preko realnih činjenica da je ta jednačina tačna. Možda je račun proizvoljan i netačan, ali to ne poništava činjenicu da je jednačina (187) tačna. U to ćemo se uveriti u nastavku izlaganja. Zato nastavljamo razmišljanje tako da se možemo pozivati na tu jednačinu. Videćemo do kakvih rezultata će dovesti njeno povezivanje sa jednačinom (176).

A: Kako ja sve to razumem, spremaš se da povezivanjem dve jednačine, koje su obadve nedokazane i sumnjive, dokažeš da su obadve tačne. Sačekaćemo rezultate, ali mi je taj metod takođe sumnjiv.

E: Putevi po kojima se dolazi do novih saznanja o prirodi su krivudavi, a često i čudnovati. Tvoje pravo je da sumnjaš, a moje je da dokazujem svoja tvrđenja. Da izlaganje bude jasnije, napisaću obadve jednačine zajedno, u opštem obliku, što znači u obliku koji podvlači činjenicu da radius i talasna dužina čestice mogu biti bilo koji. To ću napomenuti oznakom „n" uz radius i talasnu dužinu.

32PIRn3λn2= Qn, 2Wn=K Rnλn (188)

E: Sada ćemo običnim matematičkim formalizmom analizirati ove dve jednačine. Ako prvu sa leve strane podelimo sa 2Rn, dobijamo energiju elekltrostatičkog polja te čestice, pod pretopstavkom da ga ona ima, odnosno, da se radi o naelektrisanoj čestici:

Qn22Rn= 16PIKRn2λn2 (189)

E: Sada ovu jednačinu pomnožimo sa K, pa ćemo dobiti:

K Qn22Rn= 16PIK2Rn2λn2

E: Iz ove jednačine, bez mnogo manipulacija, dobijamo sledeće:

K Qn232PIRn= K2 Rn2λn2 (190)

E: Očigledno, to znači da je leva strana ove jednačione jednaka kvadratu energije mezonskog polja ove čestice.

E: Ovu jednačinu možemo pomnožiti sa K Rnλn, pa u tom slučaju dobijamo:

K2Qn232PIλn= K3 Rn3λn3 = Wn3 (191)

E: Jednačina (191) pokazuje nam da je energija mezonskog polja čestice sa nekim određenim Qn2 obrnuto proporcionalna trećem korenu iz talasne dužine na kojoj čestica osciluje. Za neke praktične potrebe, pomoću jednačine (190), napisaćemo i ovaj izraz:

Qn2= 32PIWn2K Rn (192)

E: Iz ovih manipulacija možeš videti u kakvim se interesantnim funkcionalnim odnosima nalaze energija stojećeg talasa etera, energija mezonskog polja, i naelektrisanje čestice. U nedostatku boljeg termina ja sam i veličinu Q nazvao naelektrisanjem, iako to ne označava onakvo naelektrisanje kako ga vidi klasična teorija. A kako bih ga ja definisao? To najbolje pokazuje njegova formula (176), a rečima bih mogao reći da takvo naelektrisanje označava sadejstvo čestice sa stojećim talasom koji osciluje obuhvatajući česticu. Značaj te veličine takođe se najbolje vidi iz jednačina (190), (191) i (192).

A: Ne poričem da su te funkcionalne veze intertesantne. Samo, uopšte ne uviđam njihov neki realni značaj. Izvedene su na osnovu uglavnom nedokazanih pretpostavki. Ako temelj kuće visi u vazduhu, visi i cela kuća.

E: Potrudiću se da kuću spustim na zemlju. Na prvom koraku ćemo, oslanjajući se na te jednačine koje vise u vazduhu, izračunati radius protona.