Kretanje

E: A kada je reč o kretanju, prvo što nam pada na pamet jeste da se tela mogu kretati različitim brzinama. Ako pokušam smisliti neku definiciju kretanja, možda bi se moglo reći da je to premeštanje tela u prostoru sa jednog mesta na drugo. To premeštanje se može vršiti različitom brzinom, što znači da se u jedinici vremena može prelaziti različito rastojanje od mesta do mesta. Dalje bi se moglo reći da kretanje može biti ravnomerno, ili inerciono, ili bez ubrzanja, a za razliku od takvog može biti promenljivo, odnosno sa ubrzanjem. Tu treba reći da se u fizici obično ubrzanjem naziva svaka promena kretanja, bilo da se brzina povećava, bilo da se smanjuje, bilo da menja smer. Znamo već i to da je za svaku promenu kretanja nužno dejstvo sile, a ja sam te u našoj raspravi pokušao navesti na zaključak da u prirodi ne može postojati nikakva druga sila, osim direktnog kontakta među telima u kretanju, ili drugim rečima, osim sile sudara među telima koja se kreću. Sve su to uglavnom lako shvatljive stvari, ali pitanje koje oduvek muči fizičare, i koje nije rešeno to je: Postoji li u Svemiru neka nepokretna tačka u odnosu na koju bi se odredilo kojom se brzinom kreću tela, i da li se uopšte kreću ili stoje na mestu. To pitanje fizika nije rešila, pa se uglavnom zaključilo ono što se iskustveno zapaža, da takav apsolutni koordinatni sistem i ne postoji, već da je važna samo relativna brzina, odnosno brzina kojom se tela kreću jedna u odnosu na druga. Tu činjenicu svi dobro znamo: Ako vozimo autoputem uporedo sa nekim drugim vozilom jednakom brzinom i u istom smeru, kada ne bi bilo okolnih predmeta pored kojih prolazimo, moglo bi nam izgledati, ako bi posmatrali to vozilo pored sebe, da se uopšte ne krećemo. Verovatno se i tebi desilo da sediš u vagonu na željezničkoj stanici, čekajući da voz krene. Ako je uporedo stajala druga kompozicija, tako da si video samo nju, u jednom momentu je započelo kretanje, a da nisi znao koji se voz pokrenuo, tvoj ili onaj pored tebe. Tu činjenicu, da je važno samo relativno kretanje, ako je verovati nauci, prvi je zapazio Galilej, i to formulisao principom, koji se danas u fizici naziva „Princip relativnosti Galileja". Ajnštajn je od tog principa i takozvanih „Lorencovih transformacija koordinata i vremena" skrpio svoju Teoriju relativnosti, a jedan od njenih postulata je i taj da su svi „Inercionin sistemi" ravnopravni, da su fizički zakoni u svima isti. Neću te zamarati sa teorijama koje ni sam dobro ne znam, pogotovo što znam da su netačne. Reći ću samo jedan genijalni rezultat tog Ajnštajnovog pravila: Zamisli da je neko iz nekog izvora ispustio svetlosni zrak koji od tog izvora kreće brzinom od tristo hiljada kilometara u sekundi. Sada uzmi da je od tog istog mesta iz koga je upućen svetlosni zrak, neko seo u raketu i krenuo u istom smeru i istom brzinom, dakle, brzinom od tristo hiljada kilometara u sekundi. Po shvatanju običnih ljudi, koji nisu geniji kao Ajnštajn, a u te spadam i ja, raketa bi putovala zajedno sa svetlosnim talasom, i ako bi putnik imao jedan metar fore pred talasom, taj metar fore bi se trajno održavao. A šta je izračunao Ajnštajn, na bazi svoje teorije, a taj račun ponavljaju svi udžbenici fizike. Izračunao je da bi svetlosni talas projurio u odnosu na tu raketu opet brzinom od tristo kilometara u sekundi. Taj svetlosni talas u odnosu na raketu koja je startovala istom brzinom kao talas, kretao bi se istom brzinom kao i u odnosu na izvor talasa, koji miruje. Šta kažeš, ko bi osim genija smeo tvrditi takvu besmislicu.Sada da vidimo šta bih ja, na osnovu svoje teorije, po kojoj je prostor ispunjen eterom, mogao reći u odnosu na šta treba određivati brzinu nekog tela. Ako se malo zamisliš, možeš...

A: Čekaj, stani! Oprosti, ali moram razumeti šta si rekao za tu raketu i svetlosni talas koji putuju u istom smeru istom brzinom. Kažeš da je Ajnštajn izračunao da će u toj trci svetlosni talas biti brži od rakete za tristo hiljada kilometara u sekundi?

E: Ama, kažem ti da o tome ne vredi raspravljati. To je naprosto nekakav „postulat" na osnovu koga tako ispada, a ako u njemu tražiš neku logiku, već sam rekao da su protivni i logici i zdravom razumu.

A: Ne može tako. Hoću ipak da čujem kakav je to postulat. Ne mogu verovati, a to si rekao, da svi udžbenici iz fizike na svetu tek tako pišu besmislice.

E: Lepo, vidim da su i tebi isprali mozak velikom Teorijom relativnosti. Taj postulat sam ti već rekao, a glasi da su fizički zakoni isti u svim inercionim sistemima.

A: U redu, to si rekao, ali ja hoću da mi objasniš šta on znači. Kakvi su to „inercioni sistemi" i kakvi fizički zakoni?

E: Svi fizički zakoni koliko god ih ima. U te zakone spada i brzina svetlosti. Inercioni sistemi? Po Teoriji relativnosti svaki sistem koji se kreće inerciono, što znači ravnomerno, bez promene brzine, je takav sistem. Nas dvojica sa ovom sobom smo inercioni sistem, ako bi soba putovala kroz prostor bilo kojom ravnomernom brzinom, sve do brzine svetlosti, uvek bi bila inercioni sistem. I to prosto važi za sve sobe, sva fudbalska igrališta, sva tela. Sve što se kreće ravnomernom brzinom pretstavlja „inercioni sistem", u kome su zakoni mehanike, elektrostatike, elektrodinamike, hemijski zakoni, i tako dalje, uvek isti. A ista je i brzina svetlosti.

A: Znači, to su inercioni sistemi. Mislio sam da je to nešto neobičnije. Pa sad, kako to? Zači li to, ako bi ova soba sad odavde krenula brzinom svetlosti, i kada bi istovremeno neko tu pored sobe ispustio svetlosni talas u našem pravcu i smeru, da bi taj talas pored nas prošišao opet brzinom svetlosti, iako bi onaj ko je ispustio talas bio i ostao na mestu gde smo bili i odakle je talas izbačen?

E: Upravo tako kako si opisao.

A: Ali to je nemoguće! A šta tamo u daljini, znači li to da bi na neki cilj svetlost stigla brzinom svetlosti, ili nekom drugom brzinom?

E: Na cilju bi posmatrači izmerili da je svetlost stigla brzinom svetlosti.

A: A koju bi brzinu izmerili nama dvojici, koji smo se takođe kretali brzinom svetlosti?

E: Takođe brzinu svetlosti.

A: Pa kako bi onda stigli na cilj, ako je svetlost pored nas projurila brzinom svetlosti. Da li na cilj stižemo zajedno, ako nam izmere jednaku brzinu?

E: Vidiš, to je interesantno. Nigde nisam pročitao kako bi ta trka izgledala na cilju. Izgleda da Ajnštajna nije zanimao rezultat trke, pa nije ni objasnio ko je prvi stigao.

A: Da li si ti siguran da si sam razumeo tu teoriju. To što ovde pričaš obične su besmislice.

E: Eto vidiš, ja sam ubeđen da većina misli tako kao i ti: Ajnštajn je genije, pa mi ne razumemo šta je mislio, a sigurno je mislio nešto mnogo duboko. Mogu li ja pogoditi šta je on mislio, može li se pogoditi šta misli bilo koji genije, ili bilo koja budala? Ako neko piše naučnu teoriju, dužan je da piše tako da ga čitaoci razumeju, i da dokaže kada nešto tvrdi. Ja ti opet ponavljam da u Teoriji relativnosti ništa od njenih postulata nije ni objašnjeno ni dokazano. A ta ludorija sa kretanjem rakete i svetlosti naprosto proizilazi iz tih postulata. Čak ni taj konkretan primer nisam ja izmislio, on stoji u udžbenicima fizike. Ja sam se poduhvatio da ti ovde izložim nekakvu svoju Teoriju, za koju tvrdim da sam je dokazao i da ću je dokazati i tebi, iako ne znaš mnogo ni fiziku ni matematiku. A to znači da ću je dokazati oslanjajući se na činjenice, i na tvoj i moj zdravi razum, koji treba da prosudi te činjenice i veze među njima. Neću nikada tražiti da mi veruješ na reč, ili na osnovu logike da si ti previše glup da bi mogao razumeti moje duboke misli. Ako nešto ne mogu objasniti, pitanje je da li sam glup ja koji objašnjavam, ili je glup slušaoc koji me sluša. U svakom slučaju, lopta je kod mene, ja sam dužan da budem jasan. Ako ja ne poštujem ni iskustvo, ni logiku, ni zdravi razum, slušaocu ostaju samo dve mogućnosti. Da zaključi kako blebećem besmislice, ili pak da se pokrije ušima u uverenju da ja pričam toliko duboke misli koje prevazilaze njegove intelektualne mogućnosti da ih razume.

A: Ipak, teško je poverovati da je budala čovek koga ceo svet smatra najvećim genijem u fizici.

E: Ne mislim ni ja da je Ajnštajn budala. Štaviše, ima u fizici nekih stvari do kojih je on došao, a koje su tačne. Ali ostaje činjenica da je Teorija relativnosti sto posto netačna, a kako je on došao do nje, kako je došlo do toga da sa njom fascinira naučnu javnost, to se može samo nagađati. Nešto o mojim nagađanjima sam ti već govorio. Da je bio preterano hrabar u postavljanju novih ideja, a to znači drzak, meni se čini očigledno. Inače, zanimljivo je i to da su osnov za njegovu teoriju takozvane „Lorencove transformacije koordinata i vremena" koje je napisao Lorenc, više kao matematički trik, uopšte ne misleći da su tačne. Ajnštajn je, međutim, prosto uzeo da nisu trik, da su tačne, da prostor i vreme, a potom i masa, stvarno zavise od brzine kretanja tela. Ali te molim da mi ne tražiš da i o tome diskutujemo, mogu se iznositi samo isti onakvi apsurdi kao i o svetlosnom talasu i raketi, ali uz jedan izuzetak: Kod velikih brzina masa tela zaista raste, ali to nema veze sa nekakvim relativizmom. O tome ćemo pričati kad bude reč o masi.

A: Ali, šta je sa atomskom energijom? Nisam fizičar, ali sam berzbroj puta čuo da je Ajnštajn otac atomske bombe, svi smo videli epohalnu jednačinu po kojoj je energija jednaka proizvodu mase i brzine svetlosti na kvadrat.

E: Objasnićemo i to kad pređemo na masu. Potsećam te da fizika trenutno ne zna ni šta je masa ni šta je energija, pa kako onda može znati šta znači ta jedačina. Iako Teorijia relativnosti pridaje brzini svetlosti neka mistična svojstva, zbog nje sada ne znamo ni šta je ta brzina, a to si i sam mogao videti iz onog primera sa raketom. Šta može objasniti jednačina u kojoj se ne zna značenje ni jednog simbola? Ta jednačina je naučni mit, a u nauci mitovi ne bi smeli postojati.

A: Dobro ali atomska bomba nije mit, atomska eksplozija nije mit nego činjenica. A merenjem je utvrđeno da je oslobođena energija u toj eksploziji jednaka proizvodu između kvadrata brzine svetlosti i mase koja se u toj eksploziji izgubila.

E: To je tačno. Ali, kad se već upuštaš u polemiku, zašto se u toj eksploziji gubi samo mali deo mase koji se pretvara u energiju? Zašto se u atomskoj eksploziji sva masa ne pretvori u energiju? Po toj Ajnštajnovoj jednačini svaki atom je atomska bomba sa ogromnom energijom, pa zašto ne eksplodira sam od sebe? Po logici, po iskustvu, pa i po zakonima termodinamike, ne može tako ogromna energija biti nagomilana u tako malom prostoru, a da na neki način ne izlazi napolje.

A: To ne znam. Valjda je potreban nekakav okidač, valjda neke sile to drže zatvoreno.

E: Odgovor ti je isto toliko pametan i isto toliko glup kao i slični odgovori u fizici. Ja baš to i tvrdim, da se o tome ništa ne zna, i da ću ja objasniti. A te nekakve poluistine kojih u Ajnštajnovoj teoriji ima, razlog su što se i cela teorija, u „paketu", prihvata kao tačna. Ako nemaš ništa protiv, da polemike ostavimo po strani, bar dok ne čuješ moja objašnjenja, pa da ja nastavim.

A: Nastavi.

E: Gde sam ono stao? Kod nemogućnosti da se u praznom prostoru Vasione odredi nepokretna tačka u odnosu na koju će se meriti brzine svih tela u kretanju. Rekoh, ako usvojimo pretpostavku da Vasionu ispunjava eter, onda je eter ne tačka, nego sredina u odnosu na koju se određuje i meri brzina svih tela. To važi i za sam eter, odnosno, za one delove etera koji se u odnosu na nepokretne delove kreću. To ćeš najlakše razumeti po analogiji sa zemljinom atmosferom. Dok u jednoj oblasti vetar duva, dakle, vazduh se kreće, delovi zemljine atmosfere miruju. Ako kažeš da je i ta logika sumnjiva, jer se kreće i cela Zemlja, slažem se da i o tome treba razmisliti, i videti koliko to može uticati na rezultat rasuđivanja. Pre svega, nema logike uzeti u obzir da se cela Vasiona nekud kreće sa celim svojim sadržajem, po meni je jedino opravdano uzeti „a priori" da to beskonačno biće, zajedno sa svojim beskonačnim prostorom, stoji na stalnom mestu. Zaista, kakvo bi to bilo večno postojanje u beskonačnom prostoru, koje bi menjalo mesto prebivanja. Ako usvojimo da je to a priori tačno, onda delovi eterske materije mogu da se kreću u odnosu na nepokretni ostatak. Tu se imamo pravo zapitati na koje se načine može kretati eter u odnosu na nepokretni ostatak? Prethodno, da se izbegne zabuna, kad se kaže „nepokretni eter", to se podrazumeva da se on kao celina ne kreće, a pojedinačne čestice, kao što smo rekli, kreću se, i to brzinom koja je veća od brzine svetlosti, samo što se kreću haotično, podjednako na sve strane, tako da nema rezultirajućeg kretanja u nekom određenom smeru. Tek kada se veće grupe čestica, u većim zapreminama, „udruže" i krenu u istom smeru, može se govoriti o kretanju neke zapremine etera u odnosu na nepokretni eter.

E: Sada se upitajmo, je li to samo apstraktno razmišljanje, ili neke realne činjenice pokazuju da se to u eteru zaista događa. Bez realnih činjenica apstraktno mudrovanje ne bi imalo veliku vrednost, a sa tim realnim činjenicama mi živimo. Štaviše, i sam život, bar njegove fizičke manifestacije, odvija se na bazi tih činjenica. Dakle, jedan vid kretanja etera u odnosu na nepokretni eter, to su elektromagnetski talasi, sasvim analogno zvučnim talasima u vazduhu. Drugi vid kretanja etera u odnosu na nepokretni eter, to su njegovi konvekcioni tokovi, koji se registruju kao magnetna polja. Tu se mora uočiti činjenica,koju je lakše razumeti ako razmišljamo o vazduhu, a to je da su linije stacionarnih tokova uvek zatvorene. Ne može fluid teći iz jednog prostora u drugi po nezatvorenoj liniji, jer bi se u prostoru iz koga ističe morala stvarati praznina, dok bi se fluid gomilao u prostoru u koji utiče. I tehnički i fizički je postojanje takvog toka u nekom dužem vremenu nemoguće. To lako uočavamo i u vodi kada se u njoj iz nekih razloga pojave vrtložni tokovi. Tu već i vizuelno zapažamo da se vrtlozi odvijaju po zatvorenim putanjama, a jasno je da je drukčije i nemoguće. Uglavnom, možemo konstatovati da su u eteru mogući svi vidovi kretanja koji su mogući i u vazduhu, a da se i neprekidno odvijaju svi koji su mogući. Šta tu po mome mišljenju, treba istaći kao bitno, osim činjenice da je kretanje nestvoreno, večno i nepromenljivo, nepromenljivo u smislu da mu je količina nepromenljiva. Bitno je da svi različiti oblici kretanja mogu prelaziti jedan u drugi. Nije teško uvideti da energija magnetnog polja pod određenim uslovima prelazi u energiju elektromagnetskih talasa, i obratno. A obadve te energije prelaze opet pod određenim okolnostima u energiju električnog polja, gravitacionog polja, što je, u suštini, energija haotičnog kretanja čestica etera. Možda sam malo požurio sa tim kvalifikacijama, ali nije moguće izlaganje voditi baš potpuno postupno. Možda je još važniji logični zaključak koji iz toga sledi, a to je da nije konstantna samo ukupna količina kretanja, već da je konstantna i količina svakog oblika kretanja pojedinačno. Po mom mišljenju, takav zaključak može se pravdati logičnom pretpostavkom da su sva osnovna svojstva Vasionskog bića večna i nepromenljiva. Tu je i naučno saznanje, da su svi fizički zakoni za koje fizika zna, nepromenljivi, da ne zavise ni od mesta ni od vremena, što ih i čini zakonima. Sa druge strane, čini mi se da bi to moralo biti posledica činjenice da su svi procesi u Vasioni jednako verovatni u oba smera, da je prelazak jednog oblika kretanja u neki drugi jednako moguć u oba smera. Dobro znamo iz iskustva, a to je termodinamika formulisala kao svoj zakon, da tok toplotne energije uvek ide od toplijeg tela ka hladnijem, što protivureči mom prethodnom zaključku. Međutim, fizičari još bolje znaju da taj zakon termodinamike protivureči stvarnosti. Kada bi on bio tačan, Vasiona bi davno doživela, kako se to kaže „toplotnu smrt" jer bi se toplota zvezda izračila u međuzvezdani prostor, temperatura cele Vasione pala bi, po tome što dosadašnje teorije predviđaju, na „apsolutnu nulu". Stvarnost je drukčija. Zvezde se gase, ali se u jednakom broju pale nove, broj zvezda kao izvora toplote ostaje u Vasioni konstantan. To je najjači dokaz da je proces povratan, a niko pametan valjda neće tvrditi da je zakon termodinamike tačan, a da Bog greši. Najsigurniji dokaz da neki zakon ne valja je taj da protivureči stvarnosti, što mu automatski oduzima pravo da se smatra kosmičkim zakonom. To može biti neki zakon na nivou „mesne zajednice" koji ustavni sud nauke mora odbaciti"

A: Sve je to lepo, ali bih sada ja zatražio da se manje bavimo filozofijom, a više konkretnim pitanjima. Kako zapaziti sva ta kretanja etera, kako dokazati da postoje.

E: Sve će to doći na red. U ovom prvom delu izlaganja ja imam nameru samo pokazati da se može stvoriti logički ispravana teorija, koja može objasniti sva bitna pitanja teoretske fizike. Zato mi samo na toj osnovi postavljaj pitanja, šta u mojim pretpostavkama protivureči stvarnosti. Pretpostavljam da tvoje pitanje znači kako se ta kretanja ne zapažaju. Ja tvrdim da se zapažaju neprekidno, ali da nismo svesni da ih vidimo. Zar čitav život ne provodimo izloženi delovanju elektromagnetskih talasa? Hoćeš li reći da ih ne zapažamo? Ko od nas nije bio u prilici da se poigra sa magnetima? Pa i ono najtrivijalnije, činjenicu da moramo upotrebiti silu kada menjamo kretanje bilo kog tela, nećeš reći vljda da to ne zapažamo? Druga je stvar što se sve to tumači na drugi, i pogrešan, način. I što je pojava očiglednija, ispada da je teže uočljiva. Ima i manje uočljivih, ali i one pokazuju dosta ako je posmatrač u stanju da ih vidi. Čuo si da se u avijaciji upotrebljava takozvani žirokompas, a to je metalno telo koje se rotira velikom brzinom, usled čega se ponaša kao kompas. Za mene, koji sam „progledao", to jednostavno pokazuje da se u oblasti tog tela koje se rotira stvara vrtlog etera, odnosno magnetno polje, što je isto. Eksperimentalna fizika je utvrdila da mikročestice takođe imaju svoja magnetna polja, svoje sopstvene magnetne momente i svoje „spinove". Utvrđeno je da i sile koje deluju među tim česticama zavise od orijentacije tih „spinova". Ali fizičarima nikako da padne na um veoma prosto objašnjenje, da su i te sile prouzrokovane vrtlozima etera oko tih čestica, pogotovo što se može lako utvrditi da će se slične sile pojaviti ako se vidljiva tela brzo rotiraju u vazduhu. A i te sile će zavisiti od toga da li se tela rotiraju u istoj ravni, i da li se rotiraju u istom smeru, što znači od međusobne orijentacije osa rotacije . Šta sve to vredi, kada su fizičari totalno zaslepljeni nekim autoritetima, i umesto jednostavnih i tačnih objašnjenja koja su tu na dohvat ruke, konstruišu najfantastičnije teorije koje se mogu izmisliti.

A: Ipak se ja ne mogu načuditi, ako je to toliko prosto kao što predstavljaš, da si se baš ti našao da to uvidiš.

E: Hoćeš da kažeš da ti ne izgledam toliko pametan. Ne znam ni ja kako je do toga došlo. Verujem da je razlog tome baš taj što sam o tome razmišljao potpuno sam, izvan domašaja sistema koji guši samostalno i kritičko razmišljanje. Nije mi smetalo preveliko znanje postojećih teorija, koje čoveka, hteo ne hteo, potčini svom autoritetu. Sa tim verovatno ide i neki vid samozadovoljstva i sujetnog uživanja, kad neko oseća da zna i može nešto što je nedostupno običnom smrtniku. Pa tu je i prirodna želja za stručnim napredovanjem, za koje je praktično jedini put učenje i uzdizanje onih znanja koje cene pretpostavljeni. Ja sam se prosto iz lične radoznalosti upustio u razmišljanje o tim problemima, upočetku čitao svakakve knjige, popularno naučne i naučne, a kada mi je počelo sevati u glavi šta bi moglo biti, tragao sam za onim podacima koji su mi bili konkretno potrebni. Samo što mi to nepripadanje sistemu sada onemogućava da sa svojim saznanjima iziđem pred javnost.

A: Mislim da razumem ponešto od toga. Što se tiče tih vrtloga, čini mi se da sam nešto čitao da je i Dekart mislio da postoje.

E: Tačno. Ali ja ne samo da to mislim, ja to znam. A pretpostavi sam, ako uzmemo da je Svemir beskrajan, kakvi i koliki vrtlozi su mogući na tom nivou? Zar nije opravdana pretpostavka da se baš galaksije grupišu u takvim vrtlozima? Oblici galaksija, spiralni ili u obliku spljoštenog diska itekako potvrđuju takvu pretpostavku.

A: Ali gde je tu onda zakon gravitacije? Zar se nebeska mehanika ne objašnjava njime?

E: Razmišljao sam ja i o tome. Zakon gravitacije ne samo da ne poričem, nego sam ga i objasnio, i izračunao gravitacionu konstantu, koja povezuje veličinu sile sa veličinom mase. Ali, upitaj se i sam, da li je moguće, ako među svim nebeskim telima u Svemiru deluje samo ta sila, da se ona pre ili kasnije međusobno ne privuku i zgomilaju na jednom mestu? Zar je moguće tako udesiti sva ta njihova kretanja pa da centrifugalna sila među svima njima uravnotežuje silu gravitacije? Po tome što sam ja mogao zaključiti, to je nemoguće. Ne, zakon gravitacije nikako ne može sam objasniti kretanje nebeskih tela.

A: Iskreno da ti kažem, iako to nije u neposrednom domenu mojih interesovanja, i ja sam se pitao kako je to moguće da se nebeska tela međusobno ne privuku. Ali kao laik, mislio sam da su to astronomi i astrofizičari izračunali.

E: Vidiš kako si neobavešten, da ne kažem neznalica. Matematičari nisu u stanju rešiti ni takozvani „problem triju tela". To znači da je nemoguće izračunati putanje samo tri tela čija se znaju i rastojanja i mase i početne brzine. A ti si mislio da se to može za ceo Svemir, o kome se ne zna ništa.

A: Ne preteruj, nisam baš tako mislio. Ustvari, nisam mislio ništa određeno. A šta o tome misliš ti?

E: Već sam ti o tome dosta rekao. Celokupno kretanje etera, te materije ogromne gustine i ogromne energije određuje kretanje nebeskih tela. Ja, naprimer, tvrdim da i oko Sunca kruži ogromni vrtlog etera, sa ogromnom energijom. Između ostalog, zaključujem to iz činjenice da sve planete oko Sunca kruže u istoj ravni i u istom smeru. Nijedna planeta ne kruži perpendikularno na tu ravan. Ako neko nebesko telo i doleti u perpendikularnu ravan, tu se ne zadržava na nekoj stabilnoj orbiti. Odleti u Svemir, nepovratno, ili se vraća po veoma izduženim elipsama. To su, naprimer, komete.

A: Čekaj malo. Meni se čini da bi taj vrtlog samo pripomogao da se planete razbacaju po kosmosu.

E: Tako ti misliš. Onda sam izvedi jedan fizički eksperiment. Nalij u neki lonac vodu, i u taj lonac stavi šaku krupnog peska. Kada to uradiš, dlanom zavrti vodu tako da se napravi kružni vrtlog, pa vidi šta će se desiti.

A: Ako si to sam radio, bolje da mi odmah kažeš.

E: Jesam, radio sam. Vodeni vrtlog će sav pesak odgurati u svoj centar u sredini šerpe.

E: Čudnovato.

E: Čudnovato je dok ne razmisliš. Usled centrifugalne sile koja molekule vode gura upolje od centra vrtloga pritisak unutar vode je veći na periferiji vrtloga nego u sredini. Uspostavlja se gradijent pritiska, za koji već znaš šta je, koji čestice peska gura u centar vrtloga.

A: Priznajem, ako ništa drugo, da sve više uviđam kako stvari nisu onakve kakve se čini da jesu.

E: Slobodno to smatraj velikim napretkom. A još nešto da kažem o vrtlozima etera. Potpuno sam uveren da i rotacija Zemlje oko svoje ose ima svoj vrtlog. Njeno magnetno polje je upravo taj vrtlog. Nije nimalo isključeno da u njemu plovi i Mesec. U vezi s tim nažalost imam i jednu apokaliptičnu pretpostavku. Moguće je da se taj vrtlog postepeno koči u unutrašnjosti Zemlje, usled čega se u njoj gomila energija. To bi moglo značiti da se Zemlja zagreva, a ne hladi, kakvo je standardno mišljenje. Ako bi bilo tako, posledice su jasne: Erupcije vulkana i zemljotresi bili bi sve češći i jači. Nadajmo se da nije tako.

A: Eto ti sad! Do sada nisam imao ništa protiv tvoje Teorije, ali mi se ovaj obrt ne sviđa.

E: Šta se tebi sviđa, prirodu malo interesuje. Ja i inače mislim da sve religije, pa i filozofije, pridaju preveliki značaj čoveku, pa i njegovim potrebama i željama. Ja mislim da smo pred Tvorcem svi jednaki, ako čovek ima besmrtnu dušu, da je ima i leptir, i ameba, i sve živo. Pred njim smo svi jednaki, osim što je čovek verovatno najgrešniji, jer od svih živih bića čini najviše zla, i svojoj vrsti i svim ostalim vrstama.

A: Nećeš valjda u tu tvoju apokalipsu uvući i pitanje Boga i morala.

E: Ne, to je tvoja nadležnost. Hoću da kažem još neka zapažanja, koja potkrepljuju pretpostavku da rotirajuće planete imaju vrtloge. Naime, astrofizičari su utvrdili da su magnetna polja planeta utoliko jača ukoliko je rotacija brža. A Venera, koja se ne rotira, nema magnetno polje. A zar Saturnovi prstenovi ne ukazuju na vrtlog koji kruži oko njega? Pa onda, otkuda Jupiteru ogromna toplotna energija koja se vidi preko njegove „crvene mrlje" kako ključa u njegovoj unutrašnjosti? A poznato je da se Jupiter od svih planeta rotira najbrže.

A: Kad te čovek sluša, ispada da imaš dobre razloge. Ipak i dalje ostaje zagonetno kako naučnici ne mogu nekim eksperimentom dokazati tu tako sveprisutnu i važnu materiju.

E: To je mudro pitanje, i mnogo eksperimenata je postavljano sa tim ciljem. Ali, pošto se eter zamišljao pogrešno, većinom su i eksperimenti pogrešno postavljani. Pa i kada su ispravno postavljani, pogrešno su tumačeni. Uzmi u obzir i ono što sam ti rekao o prirodi etera: Pri malim brzinama se ponša kao idealan fluid, i ne pruža nikakav otpor ravomernom kretanju. Kada se radi o ubrzanom kretanju, tu su ljudi žrtva savršene obmane od strane sopstvenih čula pa ne vide ono što bukvalno bode oči. Kod velikih brzina, koje se postižu u eksperimentima sa subatomskim česticama, zapažaju se mnogobrojne pojave koje dokazuju postojanje etera, ali se sve objašnjavaju još nejasnijim postulatima Kvantne mehanike i Teorije relativnosti. Tu Teorija relativnoti igra ulogu nekakve korpe za otpatke, u koju se trpa sve što je nejasno, pa se onda smatra da je time objašnjeno. Meni to liči na ono iz detektivskih romana, gde policija ima neku arhivu sa natpisom „Rešeni slučajevi". Pa se onda nađe neki detektiv kome su ta rešenja sumnjiva, počne na svoju ruku, i uz protivljenje pretpostavljenih, čeprkati po tim slučajevima i onda utvrdi da su pogrešno rešeni.

A: Možeš li biti konkretniji?

E: Mogu, zašto da ne, ako neću biti dosadan. Na primer, kod velikih brzina je primećeno da raste masa elektrona. Logično objašnjenje bi bilo da se kod velikih brzina povećava otpor etera, analogno kao što kod velikih brzina mlazni avion gura pred sobom sve veću količinu vazduha, ili brod sve veću količinu vode. Umesto tog sasvim prostog i svakome jasnog objašnjenja, niti se meri brzina ni masa, da se tačno utvrdi o čemu se radi, nego se uzima zdravo za gotovo da to objašnjava Teorija relativnosti. Cela logika se izvrće naopačke. Umesto da se na osnovu tih pojava, i njihovog preciznog ispitivanja i merenja razmišlja o uzrocima, sve se tumači na osnovu unapred usvojenih postulata. Ili, recimo, uoči se da kada se elektron kroz vodu kreće brzinim većom nego što se kroz vodu kreće svetlost, da on tada postaje izvor elektromagnetskih talasa. To je takozvani „Efekat Čerenkova". I šta sada? Elektrodinamička teorija (koja je u velikoj meri tačna) tvrdi da elektron zrači samo kada se kreće sa ubrzanjem, a ovde zrači pri ravnomernom kretanju. Logično tumačenje je opet jednostavno, a ono istovremeno dokazuje da se elektron kreće kroz eter, i da su elektromagnetski talasi ustvari talasi etera. A kako, opet jednostavnom analogijom sa vazduhom i zvučnim talasima. Svako telo koje se kroz vazduh kreće nadzvučnom brzinom postaje izvor zvučnih talasa. Prosto kao pasulj. Ali je to tumačenje izgleda previše prosto za nauku. To opet ide u istu korpu za otpatke, sa natpisom „Rešeni slučajevi". Taj krpež kojim se pojava objašnjava izgleda ovako: Po Teoriji relativnosti niko ne može dostići brzinu svetlosti. Međutim, taj postulat važi za vakum, gde svetlost putuje najbrže. U vodi svetlost putuje nešto sporije, pa se elektronu izdaje dozvola da u vodi vozi brže od svetlosti.

E: Pametan se mora upitati, kako to da se svetlost u vodi kreće sporije nego u vakumu, a da za elektron to ograničenje ne važi, da njemu voda ne smeta u postizanju brzina većih od brzine svetlosti. Ali to nije ni blizu ni jedina ni najveća proizvoljnost tog tumačenja. Po Teoriji relativnosti, svako telo koje bi dostiglo brzinu svetlosti, imalo bi beskonačno veliku masu. Postulat je besmislen sam po sebi, osim toga što ničim nije ni obrazložen, a kamoli dokazan. A kako taj postulat funkcioniše u vodi, to se pitanje ni ne postavlja, ni ne objašnjava. Naravno da se mora reći da u vodi to ne važi, pošto se elektron kreće brže od svetlosti, a masa nije ni primirisala beskonačnoj veličini. Ali opet, u interesu najelementarnije težnje ka istini, trebalo bi precizno izmeriti masu elektrona pri datoj precizno izmerenoj brzini, pa videti kako se sve to slaže sa Ajnštajnovom formulom. Tek posle toga bi se mogli izvlačiti nekakvi zaključci o tačnosti, netačnosti, ili ograničenoj tačnosti formule. Osim toga, trebalo bi precizno izmeriti kako druge sredine utiču na brzinu svetlosti, brzinu elektrona, i sve što ide uz to, pa onda na osnovu komparativne analize izvlačiti potrebne zaključke. Ispada da je Teorija relativnosti iznad takvih zahteva, kritičnost prema njoj je jeres koja nije dopuštena.

E: Navešću još jedan primer, pa da završim s tim. Opet je u eksperimentima sa brzim subatomskim česticama primećeno da se pojavljuju nekakve čestice sa različitim masama, koje inače u običnim uslovima ne postoje. Neobično je da se uvek pojavljuju u parovima, da traju neki takoreći nezamislivo kratak vremenski interval, a onda isčezavaju, pošto se međusobno ponište, uz oslobađanje određene energije. Jednostavno tumačenje je da masa ne može nastati iz ničega, da se verovatno mora raditi o nekoj promeni sredine u kojoj se vrši sudar. Kao i uvek, i tu je normalno pomisliti na neku drugu sredinu u kojoj bi se odigrao sličan događaj. Recimo, da se sudare dva bilo kakva tela u vodi i vazduhu pri velikim brzinama. Očigledno da bi u tom incidentu imali pojavu velikog mnoštva i talasa, i vrtloga, i mehurova raznih oblika i veličina. Tako nešto je opravdano očekivati i u eteru, ako postoji.

E: Ni jednom eksperimentatoru do sada nije palo na pamet to najprostije tumačenje. Umesto toga stvorena je čitava nauka, koja na kraju ne objašnjava nikome ništa, a bazira se, na čemu ako ne na Kvantnoj mehanici i Teoriji relativnosti. Pravde radi, treba reći da u Kvantnoj mehanici ima ponešto i tačno, zato što ona poštuje činjenice, iako ih uglavnom pogrešno tumači. Jesam li ti odgovorio na pitanje?

A: Uvek ti odgovoriš na pitanje, ali nije lako sve to trpati u glavu i slagati u neki red. Ja sam takođe čuo za te čestice i antičestice, ali sam čuo da se to objašnjava pretvaranjem energije u masu, i obratno, po tebi omraženoj Teoriji relativnosti. Znači da ti takvo tumačenje ne priznaješ?

E: Kakvo tumačenje ne priznajem. Prvo mi, ako ga znaš, reci to tumačenje, pa da onda vidimo da li ga priznajem ili ne!

A: Samo bez nervoze. To što znam rekao sam, o tome ne znam više ništa.

E: Eto vidiš. Tačno toliko znaju i najveći eksperti, to jest ne znaju ništa. Kažu da energija prelazi u materiju, i obratno, a niti znaju šta je energija, ni materija, ni kako se vrši taj prelaz. Kakvo je onda to tumačenje koje ne priznajem?

A: Nezgodan si, nema šta. Pošto ti sigurno imaš bolje tumačenje, najbolje je da ga saslušam sa što manje komentara.

E: Ne, nego sa komentarom oko svake tačke koja ti nije jasna. Ja za to imam objašnjenje, koje, uveren sam, može razumeti svaki laik. Samo, ni ono se ne može servirati u dve rečenice, potrebna su prethodna objašnjenja, a najvažnije je rasčistiti pitanje šta je to masa. Uskoro ćemo se pozabaviti njome, ali sam dužan, po predviđenom redosledu, reći nešto i poslednjem od nestvorenih, večnih i nepromenljivih atributa postojanja, a to je Vreme. Nije teško uvideti da o njemu nema šta da se kaže, osim onoga što oseća svaki čovek, najprimitivniji i najobrazovaniji. Jedina razlika je u tome što će obrazovan to učiniti komplikovanijim rečnikom. Razlog je što je Vreme takav pojam, o kome se i nema šta reći, niti šta znati. Nauka nema nikakve mogućnosti da istražuje njegova svojstva, jer ono nikakvih svojstava i nema. Toliko je neodređeno i apstraktno, da se opravdano može postaviti pitanje da li tako nešto uopšte postoji, ili je vreme neka tvorevina čovekovog duha i mašte. Moglo bi se reći da je vreme nekakvo merilo trajanja, ili merilo prolaznosti, ali se teško može reći da ga to makar malo bliže određuje. Njega i merimo posredno, upoređujući dužinu pređenih puteva različitih tela, ili promenom količine neke materije, koja se skuplja na neku gomilu, brojem otkucaja srca, raspadanjem atoma, i tome slično. Međutim, svaki metod merenja podazumeva da se proces kojim merimo vreme odvija ravnomerno, bez promene brzine. Dan ili godina mogu biti merilo vremena samo uz pretpostavku da se Zemlja rotira oko svoje ose i oko Sunca stalno istom brzinom. To važi i za otkucaje srca, i za isticanje peska, i za kretanje kazaljki sata. A taj uslov ravnomernosti kretanja kojima se meri vreme počiva na snažnom intuitivnom osećanju da i vreme protiče na sličan način, ravnomerno. Taj intuitivni osećaj osnažen je i svakodnevnim odvajkadašnjim iskustvom. To je, verovatno, najsnažniji osećaj urođen svakom čoveku, da je ravnomerno proticanje vremena najneumitniji od svih prirodnih zakona, i da se od delovanja tog zakona nije moguće izbaviti. Taj zakon takođe najnemilosrdnije opominje čoveka na njegovu zlu sudbinu u ovom materijalnom životu, i zato on kroz celu istoriju svog postojanja traži nešto čvršće i trajnije od tog prolaznog i slabačkog plamička koji se zove ovozemaljski život. To pitanje se provlači kroz sve filozofske sisteme i kroz sve religije, zato što je to pitanje koje po svom značaju prevazilazi sva ostala. Pa zamislite kada priznati i genijalni fizičar izađe pred javnost sa Teorijom koja dokazuje da je vreme relativno, da postoji način da se ono uspori, a u krajnjem slučaju i zaustavi. Da li je to naučna istina? Pošto svi želimo da jeste, nije nas teško u nju uveriti, pogotovo kada se potkrepi jednačinama koje niko ne razume. Dokaze niko i ne traži, samo se razmišlja kakve posledice na shvatanje sveta ima ta senzacionalna vest. Konstruišu se kojekakve situacije, nekakvi misaoni eksperimenti, pošto je prave, praktične, nemoguće postaviti. A nemoguće ih je postaviti zato što bi za utvrđivanje tog usporavanja vremena po teoriji trebalo vršiti eksperimente u laboratoriji koja se kreće nedostižnim brzinama, bliskim brzinama svetlosti. Zato se, što je jednostavno smešno, priča kako bi izgledao brat blizanac koji bi se vratio iz svemira pošto je godinu dana proveo u super brzoj raketi. Ajnštajn je „dokazao" da bi Zemlju našao nekoliko hiljada godina stariju, jer je dokazano da je u njegovoj brzoj raketi vreme proticalo sporije.

E: Zar je to priča za udžbenike egzaktne nauke? A ta priča je toliko hipnotisala ljudske umove da nisu mogli u njoj uočiti, osim što je besmislena sama po sebi, da na krajnje naivan i površan način protivureči i samoj svojoj teoriji. A evo kako: Jedan od temeljnih postulata Teorije relativnosti je i taj da su svi inercioni sistemi ravnopravni. To sam ti objašnjavao kada smo komentarisali onu budalaštinu, takođe jedan od čuvenih Ajnštajnovih „misaonih eksperimenata", kada se utrkuju svetlosni talas i raketa. Sada dobro obrati pažnju: Jedan brat blizanac putuje u svemir, a drugi ostaje na Zemlji. Jedan ravnomerno putuje, drugi ravnomerno stoji. Oba se nalaze u inercionim sistemima, a to znači da su ta dva sistema ravnopravna, u smislu da su svi fizički zakoni u njima na snazi.

E: Sad, da bi ti bilo jasnije na šta ciljam, zamisli da se ta dva čuvena blizanca ne nalaze na Zemlji, odakle u priči počinje putovanje, već negde u Svemiru, u dve rakete koje stoje jedna uz drugu. Ako bi se te rakete nalazile daleko od nekih nebeskih tela, što je sasvim dopustiva pretpostavka, one bi se mogle obadve ravnomerno kretati proizvoljno velikim brzinama, sve do brzine svetlosti, a da to dva Ajnštajnova blizanca uopšte ne primećuju. Oba su u istom inercionom sistemu, što znači da obojica stare zajedno, solidarno i istim tempom. Sada pretpostavi da se odjednom rakete počnu udaljavati jedna od druge. Možeš li ti meni reći, koja je ostala na mestu, a koja se kreće, i na osnovu čega?

A: Zanimljivo pitanje! Već si pominjao situaciju kada se pokrene voz, a da putnik ne zna koji se voz pokrenuo. To bi se očigledno moglo dogoditi i ovde. Ustvari, moralo bi se dogoditi ako su u pustom prostranstvu. Čini mi se, bolje je upitati kako bi njih dvojica mogli znati koji se kreće a koji stoji?

E: U pravu si, to je bolja formulacija.

A: Stvarno škakljivo. Svaki od njih samo kroz prozor vidi da se bratova raketa udaljava. Verovatno bi svaki pomislio da on stoji, a da se kreće taj drugi. Ali stoj! Mislim da postoji način! Onaj koji je upalio motore znao bi da se kreće!

E: U pravu si, ali samo prividno. Taj koji bi upalio motore i pomislio da se on kreće, mogao bi teško pogrešiti. Zamisli da su obe rakete do tog trenutka jurile zajedno istom brzinom. U tom slučaju bi brat koji je upalio motore mogao zaustaviti svoju raketu, pa bi se zato drugi brat udaljavao od njega.

A: Čekaj da to malo okrenem u glavi. Stvarno, u pravu si, moglo bi se tako desiti. Ispada da njih dvojica nikako ne mogu utvrditi koji se kreće, a koji miruje. Pa sad mi objasni posledice, iako ih nagađam i sam.

E: Posledice su jasne, i ukazuju na potpuni besmisao i te priče i cele teorije. Teorija postavlja kao osnovni postulat da su svi inercioni sistemi ravnopravni. Ako su ravnopravni, ne postoji nikakva mogućnost, ni praktična ni teoretska odrediti koja raketa stoji a koja se kreće. Oba brata imaju podjednako pravo tvrditi šta god hoće, već prema slobodnom izboru. Prvi brat može tvrditi da on stoji a da se kreće drugi, ili može tvrditi da se on kreće a da stoji drugi brat. Potpuno isto važi i za drugog brata, može sa podjednakim pravom tvrditi jedno ili drugo. I do kakvog besmisla dospevamo? Do tolikog da se ne može ni razmrsiti. Istovremeno bi se u istoj raketi vreme moglo i usporti i ubrzati, već prema tome da li se raketa tretira kao pokretna ili stojeća. Da bi ta priča o proticanju vremena imala bar formalnog smisla, prvo što bi se moralo utvrditi to je neki apsolutni koordinatni sistem, u odnosu na koji se određuje ko se i kolikom brzinom kreće. A baš to sama Teorija relativnosti poriče, ona tvrdi da takav koordinatni sistem ne postoji. Pa bi ja sada voleo upitati lično Ajnštajna, koji bi brat bio stariji a koji mlađi kod ponovnog susreta.

A: Reći ćeš da je to nekakva filozofija, ali kad sad o tome razmišljam, ispada da kretanje u nečemu stvarno liči na vreme. Odnosno, nije moguće utvriti objektivno i nezavisno postojanje ni jednog ni drugog. Vreme se zapaža i meri samo indirektno, posredstvom nekakvih fizičkih promena koje same po sebi nisu vreme. Isto tako sada uviđam da za telo koje se nalazi negde usamljeno u prostoru ne postoji ni kretanje. Ono, bez obzira da li može ili ne može razmišljati, nema nikakvu mogućnost da utvrdi da li se kreće ili stoji. Samo ako postoji neki drugi predmet, u odnosu na koji se menja rastojanje, može se zapaziti kretanje.

E: Baš i ja sam ti to rekao, a što je najčudnije, ta činjenica je u fizici odavno shvaćena, pa opet poput papagaja fizičari ponavljaju besmislice poput „mase mirovanja" i „vremena mirovanja". Elementarna logika nalaže da se ne može govoriti o masi mirovanja ako se ne može odrediti ko miruje. Kada pišu svoje jednačine, fizičari se postavljaju u ulogu Gospoda Boga, pošto po sopstvenoj potrebi određuju koji sistem će se u toj jednačini kretati a koji će mirovati. Ignorišu saznanje do koga su sami došli, da je to nemoguće utvrditi.

A: Dobro, ali pretpostavimo da se usvoji tvoje gledište, da Vasiona kao jedna beskonačnost ipak stoji, pa da i eter koji je ispunjava kao celina stoji, i ako se sada kretanje i mirovanje određuje u odnosu na eter, da li to nešto menja u tim jednačinama?

E: Kakav si sada „salto mortale" napravio! Svaka čast! Na osnovu najgoreg ateizma hoćeš da dokažeš postojanje Boga. Na osnovu moje teorije hoćeš da braniš Teoriju relativnosti. Pa dobro, u toj jednoj tačci može se braniti, odnosno, postoji apsolutni koordinatni sistem za određivanje mirovanja i kretanja, ali već sam ti rekao da je osnovni postulat Teorije relativnosti da takav sistem ne postoji. Bez obzira na ukupnu besmislenost teorije, ali ona čisto formalno bez tog postulata pada u vodu.

A: Ipak je to zbrka u kojoj se ja ne snalazim, pa da mi lepo iz nje izađemo.

E: Što se toga tiče, možeš biti spokojan. Ako si uvideo da je to zbrka u kojoj se ne može snaći, već si time daleko ispred fizičara koji tu zbrku prihvataju bez razmišlanja. I ja se slažem da iz nje treba izaći na teren gde će pravila zdravog razuma biti više poštovana. Ja ću sada preći na izlaganje prirode mase.