Razgovor dvojice prijatelja, sniman skrivenom kamerom, koju su pisci izmislili davno pre nego što je to pošlo za rukom tehnici. Prvi deo razgovora, pošto se bavio temama koje nisu u nekoj bitnoj vezi sa problemima koji se izlažu u nastavku izlaganja, izostavljen je da ne bi nepotrebno opterećivao čitaoca.
E: Pravo da ti kažem, sva ta filozofija koju si mi izložio nije ni bolja ni gora od mnogih koje sam čitao. To će reći da sa mnogo reči na kraju ispada da nije objašnjeno ništa. Ja lično sam odavno prepustio filozofiju filozofima, a njihova mudrovanja nazvao sam intelektualnom gimnastikom. Svaka se može, uz odgovarajuću govorničku veštinu, jednako uspešno i braniti i napadati. Može biti i zanimljivo i lepo razmišljati i diskutovati o boljem i humanijem društvu, o duši, o besmrtnosti i reinkarnaciji, o smislu života, o odnosu duha i materije. Razmišljanja na tu temu traju odkad je nastao čovek. Pa šta se na tom polju postiglo, da li se i za pedalj napredovalo u rešavanju tih pitanja? Po mom uverenju, nije, a zaključio sam da je, po svoj prilici, po samoj prirodi stvari to nemoguće. Zato sam ja, iako su me ta pitanja zanimala, a zanimaju me i dalje, odavno odustao od njihovog rešavanja. Zaključio sam da je duhu data veća mogućnost da spoznaje materijalnu stranu Svemira, zato što je to u neku ruku objekat izvan njega, izložen njegovom posmatranju i analizi. Uostalom, mislim da nas i rezultati na polju prirodnih nauka u to uveravaju. Neosporno je da danas iz hemije, kosmologije ili fizike znamo više nego što su ljudi znali nekada. Utvrđene su mnoge egzaktne činjenice i zakonitosti koje ne podležu sumnji. Zato sam ja svoju radoznalost prebacio na taj teren, računajući da se na njemu može više postići u razumevanju sveta u kome živimo.
A: Pa, dragi prijatelju, sada ću se ja potruditi da se posečeš na sopstveni mač. Sam kažeš da se svaka teorija koja se odnosi na pitanja duha i svesti može podjednako uspešno i braniti i napadati. Pokazaće se da se i tvoji stavovi izneseni s tim u vezi mogu takođe i napadati i braniti. I za jednu i za drugu strategiju ima dovoljno oružja i municije. Kažeš da o smislu života, odnosu duha i materije, duši, bogu, postanku sveta i tako dalje, čovek razmišlja oduvek. Sa tim se slažem. Ali onda samouvereno izjavljuješ da si od toga odustao. Promisli malo bolje da li je to tačno. Kako si ti to uspeo da ne radiš ono za šta sam kažeš da je čovek primoran da radi od svog nastanka. Ja lično mislim da je to nemoguće isto toliko koliko je nemoguće prestati disati ili jesti. Duhovna aktivnost nije pitanje ličnog stava ili odluke. To je, naprosto, jedna fiziološka funkcija, koja se odvija nezavisno od naše volje, a često i nasuprot njoj. Pomenuo si meditacije istočnjačkih mistika. Verujem da ti je poznato kako je jedan od suštinskih ciljeva tih duhovnih vežbi upravo umrtvljenje svesnih aktivnosti, postizanje nekakve duhovne praznine. A taj zadatak uopšte nije lak, ako je uopšte dostižan. Prema tome, siguran sam da će te ta pitanja mučiti i dalje, iako se uglavnom slažem da su nerešiva. Što se tiče prirodnih nauka, koje se bave proučavanjem materijalne strane svemira, za koje kažeš da su egzaktne, nije teško dokazati da je i ta konstatacija sumnjiva. Od koje nauke da krenemo? Recimo, mnogi će, verujem, reći da je matematika najegzaktnija nauka. A meni se naprotiv čini da se baš tu radi o velikoj zabludi. To mislim iz prostog razloga što nikakva matematika u realnom svetu ne postoji. Matematika je u potpunosti tvorevina baš tog ljudskog duha, čista apstrakcija bez ikakvog uporišta u realnom materijalnom svetu. Njena egzaktnost se svodi na to da se slaže sa pravilima koja je sama postavila, a što se svodi na to da se pravila slažu sama sa sobom. To ne znači da ja odbacujem značaj matematike, ona jeste moćan instrument pomoću koga se utvrđuju kvantitativne veze među realnim materijalnim veličinama. Međutim, iako nisam neki stručnjak na tom polju, ipak mi se često čini da se u modernoj nauci matematika pretvorila, kako se to obično kaže, od dobrog sluge u lošeg gospodara. Naučnici, uglavnom fizičari, opčinjeni izmišljanjem i rešavanjem komplikovanih diferencijalnih jednačina udaljili su se od realnog sveta i svog osnovnog cilja, da se taj svet razume i objasni običnim jezikom. Čini mi se da im baš to daje osećaj superiornosti, iako, paradoksalno, i sami priznaju da nemaju pojma šta se zapravo opisuje tim jednačinama. Otvori bilo koju knjigu koja se bavi problemima subatomskog miljea, i uverićeš se da sam u pravu. Sve vrvi od termina kojima ne znaju pravo značenje ni njihovi tvorci, prosto vas zatrpaju i zaguše razni hamiltonijani, operatori, matrični elementi, i šta ti ja sve znam. Čovek otvori knjigu sa željom da nešto nauči o tom svetu, ali je brzo baci gluplji i smušeniji nego što je bio pre toga. A po mome mišljenju zadatak nauke i knjige nije da zbunjuje i odbija, već da se trudi da razumljivim jezikom objašnjava probleme kojima se bavi. Ali, tu se na neki način opet dotičemo pitanja vlasti, i načina kojima se ona učvršćuje i čuva. Jedan od tih načina je i ovaj, da se znanje koje ima neka grupacija čuva samo za sebe, čime se ostatak naroda ostavlja u nekoj vrsti potčinjenosti i strahopoštovanja. Pri tome i nije toliko važno da se znanje zaista poseduje, važnije od toga je da mase veruju da ga neko poseduje. U tom cilju se poprilično često i laže i blefira da se zna više nego što se zna. Sigurno znaš za istorijsku anegdotu kada je neki vrač, da li u starom Egiptu ili negde drugde, ne sećam se, zapretio da će tog i tog dana i sata ugasiti Sunce ako ne udovolje nekim njegovim zahtevima. A to je zapravo bio naučnik koji se bavio astronomijom i koji je izračunao vreme pomračenja Sunca. Kada je Sunce u to vreme zaista počelo da se zamračuje, neuki faraon i neuki narod je naravno poverovao u moći tog vrača. Sličnom psihologijom se itekako služi i današnja nauka.
E: Ispada da si skoro u dlaku pogodio šta o današnjoj teoretskoj fizici mislim i ja. Nastavi, baš me zanima nastavak priče.
A: Još dosta toga mogu govoriti o toj „egzaktnosti" prirodnih nauka. Recimo, da se sada zadržim na fizici. Ne moram ostajati na polju Kvantne mehanike ili Teorije relativnosti, pa da pokažem da je ta egzaktnost sumnjiva. Eto, pređimo na teren klasične Njutnove mehanike, pa malo razmislimo o terminima i pojmovima koji su se toliko utvrdili u našoj svesti i jeziku da ih uzimamo kao bogomdane istine. Da krenemo od pojma mase. Svak misli da zna šta je masa, a najviše to misli onaj ko o masi nikad nije razmišljao. A upitajte bilo kojeg fizičara da li nauka zna šta je to masa, ako je iskren, reći će da ne zna. Posle toga ga upitajte da vam objasni šta je to sila, i tu će morati priznati da ne zna. Dalje ga pitajte šta je to energija, i opet ćete dobiti isti odgovor. Možete sa pitanjima nastaviti, ako znate malo fizike iz osnovne škole. Pitajte šta je to naelektrisanje, električno polje, magnetizam, magnetno polje, gravitacija, gravitaciono polje. Odgovor će uvek biti da ne zna. Dakle, ni jedan osnovni pojam koji se koristi u fizici nije objašnjen, niti se zna šta iza njega stoji. Pa kako mi onda možeš tvrditi da je to egzaktna nauka.
E: Priznajem da si rekao dosta toga sa čim se i ja slažem. Ne znam kako su se pisale naučne knjige u stara vremena, ali ove današnje zaista svojom nejasnoćom odbijaju čitaoca. Slično kao i ti i ja mislim da je to zato što pisci ni sami ne razumeju ono što pišu i o čemu pišu. Najlakše je i najbezbednije prepisati tuđe misli, naravno, od poznatih autoriteta, pa je pisac siguran od svake kritike. A što nabrajaš pojmove kojima se služi fizika a da ne zna njihovo suštinsko značenje, i tu si u pravu, ona ih zaista ne zna. Međutim, iako zvuči pomalo paradoksalno, to ne smeta da nauka o njima može biti egzaktna nauka. Iako, recimo, ne znamo šta je to energija, o toj veličini je utvrđen jedan važan osnovni zakon materijalnog sveta a to je Zakon o održanju energije. Znači, bez obzira na složenost raznih fizičkih procesa, bilo da se radi o sagorevanju uglja ili nafte, ili pak sagoreva šećer u žvim organizmima, ili se sudaraju automobili, ili se sudaraju neka druga tela, kažem, bez obzira na složenost nekog realnog procesa u kome se vrši neka transformacija energije ili se obavlja neki rad, ukupna količina energije svih učesnika u procesu ostaje neizmenjena. Isto tako, iako ne znamo šta je to naelektrisanje, i o toj prirodnoj pojavi fizičari su utvrdili veliki broj egzaktnih činjenica, neke sigurno znaš, a neke, ako se time nisi bavio, možda i ne znaš. Da nabrojim neke najkarakterističnije. Pouzdano je utvrđeno da postoje dve vrste naelektrisanja, nazvane pozitivno i negativno. Takođe je pouzdano utvrđeno da se istovrsna naelektrisanja međusobno odguruju, a različita međusobno privlače. Utvrđen je i zakon po kome ta sila zavisi od veličine naelektrisanja i rastojanja među njima, a to je poznati Kulonov zakon. Interesantno je i to da naelektrisanje koje se kreće oko sebe stvara magnetno polje. Tačno si rekao da se ne zna šta je to magnetno polje, ali se opet znaju, tačno su utvrđene i izmerene neke njegove karakteristike. Faradej je, naprimer, otkrio neobičnu činjenicu da se ništa uočljivo ne dešava kada kroz neku žicu teče struja, osim postojanja magnetnog polja oko nje, a ako se taj strujni tok prekine, odnosno isključi, u žici koja je položena pored ove pojaviće se strujni udar. To je poznati zakon elektromagnetske indukcije. Može se mirne duše konstatovati da skoro sva savremena elektrotehnika, i ona najprostija, i ona najsloženija, počiva na tom prirodnom fenomenu. Mislim da se iz toga očigledno vidi da se i o u osnovi nejasnim pojavama mogu utvrditi egzaktne zakonitosti, koje imaju i teoretski, naučni, i praktični značaj. Kada su, naprimer, upitali Faradeja kakva je korist od tog njegovog otkrića, on je odgovorio pitanjem: Kakva je korist od novorođenčeta? Danas se vidi, kako reče jedan fizičar nobelovac, u kakvog je diva izraslo to novorođenče, mnogo većeg nego što je to i njegov otac mogao sanjati. Nešto slično se može reći i za Gravitaciju. Svojevremeno je Njutn pretpostavio da se Mesec kreće po orbiti oko Zemlje, a Zemlja i ostale planete oko Sunca iz istog razloga iz kojeg tela na površini Zemlje padaju na nju. Pretpostavio je da između svin tela u Vasioni deluje sila koja ih privlači jedno ka drugome. U to vreme je već bilo izračunato rastojanje Između Zemlje i Meseca, a bilo je izmereno i ubrzanje koje tela dobijaju prilikom padanja na Zemlju. To je izmerio Galilej, puštajući neke kuglice da padaju sa poznatog kosog tornja u Pizi. Dakle, Njutn je pretpostavio da je centrifugalna sila, koja teži da udalji Mesec od Zemlje prilikom njegovog kruženja oko nje uravnotežena privlačnom silom gravitacije. Jednostavna jednačina, u kojoj sa jedne strane stoji centrifugalna sila, a sa druge sila gravitacije, omogućila mu je da proveri svoju pretpostavku i da utvrdi da je tačna. Nešto kasnije Kevendiš je smislio eksperiment pomoću kojeg je tu pretpostavku definitivno potvrdio kao istinitu. Naprosto je izmerio privlačnu silu koja deluje između dva tela od jednog grama, dva grama i tako dalje, i utvrdio da sila zavisi od proizvoda masa i kvadrata rastojanja među njima. Sve to ti uglavnom znaš, ali ja to usput naglašavam da istaknem kako je fizika, bez obzira na opravdanost tvojih primedbi, egzaktna nauka. Tvoje primedbe ja utoliko bolje shvatam što sam i ja lično odavno zaključio to isto, da fizika nije objasnila ni jedno od suštinskih pitanja koje nabrajaš, pa to i jeste bio razlog da sam počeo o njima razmišljati, jednostavno, jer sam imao potrebu da ih sam sebi nekako objasnim. Zaključio sam, kao što sam ti već rekao, da je uzaludan posao lupati glavu o smislu života, o svesti i duši, o raznim religijama, pa sam se okrenuo manje ambicioznom zadatku, za koji sam osećao da ima rešenje.
A: Pa jesi li nešto postigao?
E: Da, postigao sam skoro sve čemu sam težio, a daleko više nego što sam se u početku nadao?
A: Šta, ne tvrdiš valjda da si objasnio sve ono što smo se složili da savremena fizika ne zna?
E: Jeste, sve sam to objasnio, pa i dokazao, kako pravnici kažu, izvan svake razumne sumnje.
A: Čoveče, zašto to onda ne objaviš?
E: Ton kojim si postavio pitanje pokazuje koliko nemaš pojma o problematici na koju se pitanje odnosi. Misliš da to nisam pokušavao? Kada sam došao do prvih otkrića, a tada sam bio još dosta mlad, bio sam u pravoj euforiji. Mislio sam, na osnovu onih laži koje svakodnevno slušamo o podršci mladim talentima i značaju nauke, da će me dočekati prave ovacije od strane naših naučnih institucija. Misleći da se radi o običnoj lakoj formalnosti, krenuo sam sa raspitivanjem kome da se javim sa svojim otkrićima, pa da ih zadivim i oduševim. I onda su od tog prvog koraka počeli da se ređaju čuđenje, neverica, zasprepašćenje, ogorčenje, rezignancija, apatija, pa evo na kraju, filozofsko mirenje sa sudbinom, da se realnost, ma kakva da je, mora prihvatiti.
A: Objasni šta ti to sve znači.
E: Nema tu mnogo toga da se objašnjava. Ispostavilo se da jednostavno ne postoji način putem kojeg bi se sa tim prodrlo u javnost. Na početku sam naivno verovao da su naučne institucije po svojoj osnovnoj delatnosti dužne da u sličnim situacijama pregledaju i daju svoje mišljenje o naučnom radu. Doznao sam da u sastavu Akademije nauka postoji odeljak za fiziku. Poslao sam im rad, i postigao isto kao da sam ga bacio u bunar, nisam dobio nikakav odgovor. Više puta sam pokušavao uspostaviti kontakte sa Institutom za fiziku, išao tamo i lično, pisao putem interneta. Nisam ih nikako mogao zainteresovati da prodiskutujemo to što sam radio. Kod njih sam pokušao da zaigram i na drugu kartu. Pronašao sam očigledan i jednostavan dokaz da, konkretno, tumačenje mehanizma emitovanja linijskih spektara atoma, koje je trenutno na snazi u fizici, ne može biti tačno jer protivureči zakonu o održanju energije. Mislio sam, ako ih ne interesuje moja Teorija, valjda će biti zainteresovani da brane svoju. Ni to nije pomoglo, jednostavno ćute, i pravo da ti kažem, ja stvarno ne znam šta u stvari rade. Pretpostavljam da obavljaju neka merenja koja su pre njih već sto puta izmerena, i uglavnom razmišljaju kako da sačuvaju radna mesta i po mogućnosti se domognu viših i bolje plaćenih. Išao sam i u neke izdavačke kuće i uglavnom dobio odgovor da nisu zainteresovane. Jedna mi je jasno rekla da je to lepo napisano, ali da oni možda neće prodati ni jednu knjigu, pa nemaju nikakav interes da se u to upuštaju.
A: Da, prisećam se sada da sam i ja načuo kakve su muke pronalazača da nešto postignu na domaćem terenu. Ali izgleda da je lakše uspeti u inostranstvu, oni imaju veći interes za nauku i više sluha za nova otkrića. Možda bi mogao pokušati u stranim časopisima.
E: Čuo sam već i takve savete, pa pokušao i da postupim po njima, bez obzira na teškoće i tehničke i birokratske koje stoje na putu već tome da se tekst nekome pošalje. Da te ne zamaram detaljima, nekoliko pokušaja je tako beznadežno propalo da sam zajključio kako je jedino razumno od toga odustati. Posle sam čuo, po onome da su svi generali posle bitke pametni, da moj tekst pouzdano niko nije ni pogledao. Navodno, svi ti časopisi imaju neki sistem selekcije, trijaže, koji ne dozvoljava da bilo ko, a pogotovo potpuno nepoznati autori, stignu do instance na kojoj ih neko kompetentan pregleda i pročita.
A: Pa šta sad, nisi valjda od svega odustao?
A: Znaš kako ti je, ponašam se ka bokser u ringu pred nadmoćnim prortivnikom. On me stalno svaljuje na pod, a ja ne priznajem poraz i tvrdoglavo ponovo ustajem i napadam. Ispričaću ti šta sam pokušao pre nekoliko meseci. Slučajno sam pročitao u „Politici", u naučnoj rubrici, da je grupa naučnika izmerila radius protona koji se ne slaže sa veličinom koja je do sada stajala u teoretskoj fizici, i što je glavno, dovodi u ozbiljnu sumnju i neka druga važna tumačenja u subatomskoj fizici. Uporedio sam tu najnoviju izmerenu veličinu sa onom koju sam ja izračunao u svojoj Teoriji, i utvrdio da se slažu sa beznačajnim odstupanjem. Snaha i sin su mi dali ideju da se sa tom informacijom javim dopisništvu „Politike". Kao velim, ako ne bude koristi, ne može biti ni štete, pa tako i učinim. Na moje prijatno iznenađenje, a u situaciji kada se davljeniku od slamke čini da je dobačeni pojas za spasavanje, javio mi se autor toga članka. Objasnio sam mu o čemu se radi, i na njegovo traženje poslao mu moj naučni rad. Rekao sam mu da ništa drugo ne želim nego da mi, kao predstavnik javnog medija, nekako pomogne da navedemo stručnu i kompetentnu javnost da pregleda moj rad i da ga pred njom obrazložim i branim. Obećao je da će se angažovati u tom smeru, i prekinuli smo taj prvi kontakt iz koga sam ja izišao pun nade. Nažalost, brzo sam se ohladio, a sada već znam da ni od toga nema ništa. Taj novinar se postavio kao i svi ostali. Ni on nema interesa da preuzme onaj teški rizik o kome smo već govorili, da zauzme i pokaže svoj lični stav o tom pitanju. Savetuje mi da dobijem mišljenje nekog priznatog autoriteta, pa će on stvar gurati dalje. Znači, problem se na neki način izvrće naopako. Ja sam od njega očekivao da mi pomogne pribaviti mišljenje nerkog autoriteta, a on traži da se njemu prethodno pribavi mišljenje takvog autoriteta. Shvatio sam da sam opet u začaranom krugu iz koga nema izlaza, i pomirio sam se sa, valjda, najtežim iskustvom za koje ja znam, sa saznanjem da sam se neko vreme radovao glupo i bez razloga.
A: Pa šta misliš sada, nisi valjda kapitulirao?
E: Trenutno ležim na podu u nokdaunu i smišljam šta dalje.
A: A šta misliš o ideji da knjigu odštampaš o svom trošku?
E: Na to sam ja pomislio odavno, i mislim sve češće. Muka je u tome što sam u prošlosti sa prilično prezira i nipodnoštavanja gledao na poplavu raznih pisaca i autora koji plaćaju da im se dela objavljuju, i organizuju promocje gde ih hvale rođaci i prijatelji, ili dobro plaćeni mediji. Mislio sam da se to meni ne može desiti, ako ja napišem neku knjigu, biće takva da će zaslužiti besplatno objavljivanje, i da joj neće biti potrebna neka simulirana promocija. I eto ti sad, bog me kažnjava za oholost, a morao sam se upitati nema li možda među tim autorima i takvih koji zaslužuju priznanje, a sprečavaju ih isti razlozi da se do čitaoca probiju na dostojanstveniji način.
A: Ne bih hteo da te obeshrabrujem, ali se bojim da se sa tom vrstom štiva nećeš probiti do čitaoca i ako sam objaviš knjigu. Šta briga prosečnog čoveka za fizičke teorije, bile one tačne ili pogrešne. Čitaoc ne traži u knjigama neke naučne istine, već uglavnom zabavu i razbibrigu. Treba napisati Davinčijev kod ili Gospodara prstenova, pa i onda bez dobro podmazane reklame ne bi prodao ni jednu knjigu.
E: Misliš da sam naivan pa da to ne znam i sam. Ne nadam se ja da će se to čitati. Razlog zašto ću se odlčučiti da knjigu objavim je drugi, i to ovaj: Pre ili kasnije neko će shvatiti što sam nekim slučajem ja izgleda shvatio prvi, ili će možda ukrasti od mene, pa naoružan akademskim titulama i autoritetom nekog tamo univerziteta sa Zapada, objaviti kao svoje. Ti znaš koliko su ti geniji sa više poslovnog smisla i manje morala pokrali Teslinih pronalazaka. E pa, obzirom na neposrednu prošlost koju smo proživeli i proživljavamo u režiji te zapadne civilizascije, o kojoj smo već govorili, hvata me muka kad pomislim na tu mogućnost. Pa računam, ako se to objavi, bez obzira koliko nezapaženo prošlo, ostaće neki dokument, neki trag da se to objavilo ovde na divljem Balkanu.
A: Nemoj slučajno da shvatiš kao uvredu ovo što ću ti sada reći. Znam da nisi glup, i fakultet si završio, poznajem te kao razumnog i praktičnog, ali te ipak moram upitati: Jesi li zaista siguran da si dokazao tu svoju Teoriju.
E: Eto ti sad! Rekao sam i ponavljam da sam je dokazao. Da tako ne mislim, nikad mi ne bi palo na pamet da pravim budalu od sebe objavljivanjem kojekakvih trabunjanja, kojih i bez mene ima dovoljno na tržištu pameti. Uostalom, šta te imam ubeđivati. Ako te interesuje, možeš to i sam utvrditi, možemo koliko god želimo opširno prodiskutovati svaku moju tvrdnju, pa onda donesi sud o tome. Osim toga, pravo da ti kažem, ja bih baš tako nešto želeo, da sve to objasnim slušaocu koji nije opterećen i sputan ni sa prevelikim znanjem matematike, niti su mu sterilisali pamet i maštu teorijama raznih naučnih bogova u čija mišljenja nije došpušteno posumnjati.
A: Nemam ništa protiv da se pozabavimo time, ali uz taj uslov koji si sam pomenuo. Moje znanje fizike i matematike je na osrednjem srednjoškolskom nivou, a obzirom da sam davno izišao iz srednje škole, još je i ispod toga.
E: Baš takav slušaoc i kritičar mi treba. Ako hoćeš da znaš, prvu verziju knjige sam namenio stručnjacima, smatrajući da je previše pametna da je čitaju obični ljudi. Ali me je i tu prst božji opomenuo da se pripazim suvišne oholosti. Stručnjaci su ili previše pametni za mene, ili su zaslepljeni sopstvenim znanjem. Ovako ili onako, kod njih sam propao. Sada ću pokušati sreću sa nestručnjacima. U tom cilju ću izmeniti i koncepciju knjige. Trudiću se da je što je više moguće pišem jezikom razumljivim čoveku bez nekog velikog naučnog znanja, i da se matematikom služim u najmanjoj mogućoj meri, i samo tamo gde je to neophodno potrebno. Naša diskusija bi trebalo da mi pomogne u tome. Sve što ti nije jasno, traži da se iznova objašnjava, da se traže reči koje će biti razumljive po mogućnosti svakome. Ako u tome uspemo, pouzdano računam da ćemo zaslužiti veliku zahvalnost budućih generacija đaka i studenata, što smo ih oslobodili muka da gruvaju besmislene i rogobatne teorije.
A: Čekaj malo, znači li to da se ti odričeš celokupne fizike koju smo učili, da je to sve pogrešno?
E: Ne, taman posla. Sve do pojave Teorije relativnosti i Kvantne mehanike, a to znači klasična ili Njutnovska fizika ostaje manje više na snazi, naravno uz objašnjenje onih fenomena koje ona opisuje ali ne objašnjava. U tom pogledu možeš biti miran, fizika koju smo učili u srednjoj školi još nije bila otuđena ni od naroda ni od zdrave pameti. Ta rogobatna građevina sklepana je na idejama Teorije relativnosti i Kvantne mehanike. Koliko je ona u samoj svojoj osnovi neprirodna pokazuje i to da se te dve struje međusobno ne slažu, a ipak sarađuju. Potpuno nalik na neke političke koalicije, koje se u zajedničkom interesu odbrane vlasti udružuju, iako imaju sasvim različite ideologije.
A: Ako sam te razumeo, dokazivaćeš da su Teorija relativnosti i Kvantna mehanika u osnovi pogrešne.
E: Nije sasvim tako. Ja ću dokazati da se materijalna priroda Svemira može jednostavno i jasno objasniti na način da te dve teorije otpadaju same od sebe, bez potrebe da se njima mnogo bavi. Siguran sam da će se jednog dana naučnici čuditi kako se moglo praktično „na reč", bez ikakvog dokaza poverovati u drske nebuloze kako i prostor, i masa, pa i vreme, zavise od brzine kojom se neki sistem kreće. Ja lično sebi to čudo objašnjavam ovako: U prvom redu ljudi su opčinjeni matematikom, neki zato što je znaju, a još više njih zato što je ne znaju. Pa kada neki autoritet u nauci napiše neku jednačinu, ona se smatra utoliko tačnijom ukoliko je nerazumljivija. E, sada, ako takav autoritet napiše još i jednačinu po kojoj čovek može usporiti proticanje vremena, to je naučni dokaz da čovek može i ovladati vremenom, dakle da ostvari neku vrstu besmrtnosti, a to je njegov najstariji i najdraži san, a još kad mu se na osnovu te jednačine i uz malo maštovitosti servira mogućnost da po volji putuje u prošlost i budućnost, ko ne bi želeo poverovati u takvu naučno dokazanu istinu. To znam iz ličnog iskustva, jer sam se i sam u mladosti uhvatio na taj lepak. Ja ću se verovatno još u nekoj prilici vratiti na ovu temu, ali ona je u mom izlaganju sasvim sporedna.
A: U tom pravcu i moje je iskustvo slično. Fizika me nikada nije naročito interesovala, ali je činjenica da sam i ja odmah naćulio uši kada bih odnekud načuo kako bi se neko, naprimer, posle vozanja po Svemiru u raketi koja bi putovala brzinom bliskom brzini svetlosti, posle nekoliko hiljada godina na Zemlju vratio mlad. Nisam se nikad udubljivao u to pitanje, jednostavno sam zdravo za gotovo uzimao da je to otkrio Ajnštajn, da je to dokazano po nekakvoj Teoriji relativnosti, i tu se završavalo moje razmišljanje. Da budem iskren, nemam pojma, niti sam se trudio da shvatim, kakva je to stvarno teorija, samo sam, opet kažem, prihvatio zdravo za gotovo da je to nekakva mnogo pametna i najsavremenija teorija. A i inače sam primetio da ljudi imaju sklonost i potrebu da veruju u svakovrsne bajke i čuda. Koga, recimo, zanima stroga naučna analiza bilo kakve pojave, koja će utvrditi stroga uzročno posledična ograničenja izvan kojih nema ni odstupanja ni slobode. Ako vam neko počne pisati priču kako se neka stara kuća, proticanjem vremena polako ruši, kako zbog vlage otpada malter i trule daske, pa se još upusti u hemijske analize procesa truljenja, potkrepi to i statističkim podacima o trajanju različitih kuća od raznog građevinskog materijala, sa svojstvima tih materijala u smislu toplotne i zvučne izolacije i tako dalje, verovatno ćete reći da lupeta o stvarima koje nikog ne interesuju. Ali ako se počne priča o staroj kući koja je po nekim predanjima ukleta, da se u njoj noću čuju tajanstveni zvuci i uzdasi, da je neko u njoj slučajno zanoćio pa se posle pojavio poremećenog uma ili je umro od neobične smrti, tu vrstu priča rado čitamo, iako dobro znamo da je neistinita, isto kao što za prvu priču znamo da je istinita. Ja i to svojstvo čovekove duše tumačim kao instiktivnu potrebu za slobodom, slobodom od strogih i neumoljivih prirodnih zakona u koje smo okovani. A verovatno je proticanje vremena, neumitno i nepovratno, najstroži od svih zakona, i za smrtnog čoveka najteži po svom neumoljivom delovanju. Zato nije čudo što smo radosno prihvatili ideju kako je neki veliki fizičar, dakle čovek koji se strogo drži egzaktnih činjenica, dokazao, pa još i matematički, da se vreme može usporiti i u krajnjem slučaju zaustaviti. Kad razmislim, to bi gotovo mogao biti neki novi Mesija, koji dolazi, ne sa rečima „Istinu vam govorim", već sa matematičkim dokazima istinitosti svog Jevanđelja.
E: Baš lepo si to sročio. Samo, kad već govoriš o Mesiji, seti se i opomena koje smo često slušali, da se čuvamo lažnih proroka. Ukoliko je nada u neko spasenje veća, utoliko je buđenje iz zablude bolnije. Ja ne mislim da se nade treba odreći, ali čvrsto stojim na uverenju da se lažnih treba dobro čuvati, kao i proroka koji nam ih nude. Ako uopšte postoji prava religija koju treba da prihvatimo, to će biti moguće isključivo onda kada raskrinkamo i odbacimo sve lažne. Ali, evo si me uhvatio da već protivurečim sam sebi, pošto sam izjavio da se filozofiranjem neću baviti, nego da ću se ograničiti na proučavanje materije. Stvar je u tome što je nemoguće izbeći mešanje jedne nadležnosti u drugu. Pokazaću kako sam i tu došao, bar po mom mišljenju, na jednu zanimljivu misao. Naime, da se, proučavanjem materije može indirektno dokazati i postojanje duha, ili duše, ili boga, nije bitno kako ćemo to nazvati, a evo kako: Ako do kraja proučimo materijalno lice Vasione, raskrinkamo i u okvire jasnih i egzaktnih zakonitosti stavimo sve pojave koje je karakterišu, bez mistifikacija i nagađanja šta je materija, energija, naelektrisanje, i tako dalje, možda ćemo pokazati da duh nikako ne može biti svojstvo tih mrtvih entiteta. A time smo automatski dokazali da mora postojati nezavisno od njih. Ja lično i inače smatram, pa i intuitivno osećam i na osnovu uobičajene logike zaključujem da ne mogu pojedinačno mrtvi atomi, samo zato što su se u prostoru grupisali na određeni način, postati živi i steći svest o sebi i svetu oko sebe. Priča kako je to nekakav dijalektički princip prelaska kvantiteta u kvalitet ipak je samo pretpostavka koja nema nikakvo čvrsto uporište, u suštini je samo igra reči. Gde god postoji mogućnost da se taj prelazak kvantiteta u kvalitet tačno analizira, utvrdićemo da je to šuplja konstrukcija. Uzmimo, naprimer, molekul šećera, koji nastaje tako što se određeni broj atoma ugljenika, vodonika i kiseonika međusobno spoje na tačno određeni način. U vreme kada hemičari nisu znali detalje tog procesa filozof dijalektičar je, koristeći svoje neznanje kao i neznanje slušalaca, mirne duše mogao uzeti to kao primer prelaska kvantiteta u kvalitet. Grupa beskorisnih (u smislu hrane) mrtvih atoma, poređanih na određeni način, na bazi istog kvantiteta dala je nov kvalitet, molekul šećera, koji se sada spaja sa drugim takvim molekulima u kristale rastvorljive u vodi, slatke, korisne u ishrani i tako dalje. Međutim, pogledan izbliže, to nije nikakav nov kvalitet u nekom dubljem filozofskom smislu, iako neznalici može izgledati da je tako. U suštini, za postavljanje atoma vodonika, kiseonika i ugljenika u te međusobne položaje bilo je potrebno uložiti rad, u principu isto kao što moramo potrošiti rad da neko, bilo koje telo podignemo iz prizemlja na drugi ili treći sprat. Taj rad uložen u izgradnju molekula oslobađa se u vidu energije prilikom njegovog rušenja, isto kao što bi se rad utrošen podizanjem predmeta na drugi sprat oslobodio i pretvorio u kinetičku energiju tog predmeta prilikom njegovog padanja na prizemlje. Jedina suštinska razlika između molekula šećera i njegovih atoma razdvojenih na sve strane je ta što molekul šećera sadrži više energije. A on je koristan u ishrani zato što je priroda, ili neki Tvorac, osposobio naš fizički organizam da tu energiju iskoristi za svoje funkcionisanje. Dakle, analiza pokazuje da tu nije stvoren nikakav novi kvalitet, stvoren je samo određeni raspored atoma u prostoru. Energija, potrebna da se to izvrši takođe se ne može smatrati nikakvim novim kvalitetom, jer je to već postojeća energija uzeta ili iz sunčeve svetlosti ili, eventualno, iz nekog drugog izvora. Doduše, možda će neki filozof dijalektičar tvrditi da je baš taj novi raspored neki novi kvalitet. No, time polemici ne bi bio kraj, jer bi se moglo postaviti pitanje da li znači da svaki raspored atoma u prostoru označava neki kvalitet, pa pošto je tih rasporeda beskonačno veliki broj, morao bi se u tu šumu kvaliteta uneti neki red, izdvojiti manje značajne od više značajnih, bitne od nebitnih, i po svemu ispada da bi se ta filozofija tako zapetljala u sopstvenu mrežu da bi jedini izlaz bio da se odbaci zajedno sa mrežom.
A: Ako već mene navodiš da razmislim o tome, možda bi se moglo uopšteno reći da bi se te razne, kako si rekao bezbrojne načine raspoređivanja atoma u prostoru, moglo podeliti po nekakvom principu haosa i harmonije, reda i nereda. U neku ruku, i bog je stvorio svet iz haosa, a to znači da je uredio nered. Pa i razne filozofije govore nešto slično, o nastanku sveta iz prvobitnog haosa. Prema tome bi molekul šećera pretstavljao neki vid harmonije, a razbijen na pojedinačne atome haos. Ako misao razvijam dalje, život, bar po onome što mi znamo, mogao bi pretstavljati nekakav najviši, ili bar visoki vid harmonije.
E: Ne mogu naći dovoljno uverljiv argument kojim bih oborio takvu pretpostavku. Ona, očigledno, znači da bi raspoređivanjem atoma na odgovarajući način bilo moguće stvoriti živo biće, bilo neko postojeće, bilo nekog monstruma. Po svoj prilici to se već i pokušava na polju odgovarajućih nauka, bar da se sintetizuju jednostavniji molekuli belančevina. Cilj je daleko, ali to nije toliko bitno. Suštinsko je pitanje da li je to moguće u principu. Ako je moguće, to znači da je svako živo biće, pa i čovek, samo određeni raspored atoma u prostoru. Ali se sad postavlja pitanje, ko je taj raspored smislio i postavio? Ako to nekada, teoretski, pođe za rukom čoveku, znači da je to teoretsko živo biće smislio čovek. Ali opet ostaje nerešen problem, ko je smislio i konstruisao čoveka? Gde je početak procesa stvaranja? Pretpostavljam da se ne može tvrditi da se prvobitni haos, u kome nije bilo ni života ni svesti, uredio sam od sebe. Koliko znam, naučnici se uglavnom slažu da se tako složen sistem kao što je živa ćelija nije mogao formirati slučajno, u nekoj dalekoj istoriji. Poznata je izreka nekog naučnika, da je takva mogućnost manja nego da se posle neke velike oluje na smetljištu metalnog otpada slučajno izgradi boing. To su, dakle, naučnici koji odbacuju Darvinovu teoriju evolucije. Kao što vidiš, pretpostavka da su život i svest jednostavno posledica odgovarajućeg rasporeda atoma u prostoru ništa ne rešava, ne rešava kako se taj raspored uspostavio, pogotovo što se uglavnom priznaje da se to nije moglo desiti slučajno, u toploj morskoj vodi, kako su nas učili u osnovnoj školi.
A: Opet se zapetljavamo u dileme koje nisu mogli razrešiti ni veći umovi od nas, a verovatno nikada i neće. Ja sam više puta pomislio da je odgovor na ta pitanja možda nemoguć i zato što pitanja sama po sebi nemaju smisla.
E: Kako to?
A: Naprimer, ako se đaku postavi pitanje: Kada se saberu tri babe i dve žabe, koliko je to jabuka, jedini ispravan odgovor je da pitanje nema smisla. Na isti način, ako matertija, energija, prostor, nisu nikada nastali, već postoje oduvek, onda postavljati pitanje kako su nastali nema smisla.
E: Možda naslućujem kuda ciljaš, ali dovrši misao da ja ne nagađam.
A: Zaključak je jednostavan: Ono što postoji večno, nije nikada nastalo, ono što postoji večno niko nije mogao stvoriti, i zato su odgovori na takva pitanja nemogući. Ja sam na tu ideju došao preko, da tako kažem, tvog polja interesovanja, zato što se često može čuti kako je Svemir nastao u nekakvom Velikom prasku. Ja sam, kao što i sam vidiš, sklon apstraktnim mudrovanjima, pa sam malo promislio i o tome, i zaključio da je to obično lupetanje. Kako je to Svemir nastao u Velikom prasku, ako je tada nastao, iz čega je nastao, šta je bilo pre tog praska, ko je konstruisao tu bombu, kakav eksploziv je korišten, i tako dalje. Da i ne govorim o činjenici da nikakva eksplozija, a pogotovo džinovska, ne može ništa izgraditi, već naprotiv, razoriti već izgrađeno. Ta priča je kudikamo gluplja od biblijskog stvaranja sveta, i nikako mi nije jasno kako se može proturati kao ozbiljna naučna teorija. Izgleda da se to dosta slaže sa onim što si ti rekao o Teoriji relativnosti, a to znači da su kojekakve zablude u takozvanim egzaktnim naukama prisutne u jednakoj meri kao i u raznim magijskim verovanjima. Pa razmišljajući dalje na tu temu došao sam do čvrstog uverenja, ne znam da li na osnovu logike, da li na osnovu intuicije, da su sve teorije o nastanku Svemira besmislene, iz prostog razloga što nije nastao, a nije nastao jer je večan, uvek bio i uvek će biti. Onda sam tu tezu jednostavno proširio, i postavio pretpostavku da su život, svest, duh, duša, bog, jednostavno, neki atributi, neka svojstva tog večnog bića. Prema tome, pitanja kako je nastao život, duh, duša, bog, su iz istog razloga besmislena, jer se ne može objasniti kako je nastalo ono što nije nastalo već jednostavno postoji u večnosti. Problem ima i drugu stranu, naime, logično je da sve što je nastalo može i nestati. Ako je nastalo, iz čega? Ako je iz ničega, izgleda nemoguće. A ako je iz nečega, onda nije nastalo, već se samo na neki način transformisalo. Za nestanak važi isto: Logično je nemoguće da „nešto" pređe u „ništa", što znači da sve što postoji ne može nestati, eventualno može na neki način izmeniti formu. Zaključak je jasan: Sve što postoji ne može ni nastati ni nestati, i zato je svako pitanje o nastanku, ako se odnosi na neke suštinske atribute Večnog bića, besmisleno i bez odgovora.
E: Pravo da ti kažem, sviđa mi se kada se problem tako postavi, a sviđa mi se zato što ćemo uskoro govoriti o najvažnijim zakonima u fizici, zakonima održanja, koji su utvrdili da u materijalnom svetu postoje veličine koje su večne i neuništive. Ti si, dakle, jednostavno te zakone održanja proširio i na život i na duh. Priznajem, nije tako prosto tvrditi da je količina duha u Svemiru konstantna, kao što je konstantna količina energije, ali ne poričem da ima svoju logiku. Utoliko se pre mogu složiti s tim što sam i sam, govoreći o molekulu šećera, nastojao dokazati da nije stvoreno ništa novo, nikakav nov „kvalitet", da se samo izmenio u prostoru raspored atoma, koji bi u ovoj priči trebali da pretstavljaju ono što je večno i nestvoreno. Prema tome, mislim da zajedno možemo zajključiti da stvaranja u nekom najosnovnijem, suštinskom smislu, u Svemiru nikako i nema. To što doživljavamo i vidimo kao stvaranje, samo su promene forme, promene rasporeda u prostoru već postojećeg i večnog. To u domenu materijalnog nije teško ni dokazati ni prihvatiti, bar se meni tako čini. Malo je škakljivije kada to isto pretpostavimo za onu drugu, duhovnu stranu postojanja, ali mi se ideja svejedno sviđa.
A: Uzmi u obzir i to da ideja nije nova. Ona se može naći, izrečena možda u malo drukčijoj formi, na raznim mestima. Monoteistička religija govori o večnom, beskrajnom i sveprisutnom bogu, čijeg bića smo i mi svi deo. Govori se i o nekoj sveopštoj božanskoj ljubavi, sveopštoj večnoj harmoniji. Govori se i o nekakvoj nirvani, u koju se vraća čovekov duh posle mučnog lutanja kroz razne reinkarnacije. Govori se i o nekakvom kolektivnom nesvesnom, i tako dalje. Čini mi se da se sve te ideje vrte oko zajedničkog centra.
E: Sve je to lepo i interesantno, ali ti znaš šta ja mislim o toj vrsti teorija. Da su sve skoro podjednako mudre, ali se nijedna ne može dokazati. Koju će čovek prihvatiti, više je pitanje vere nego dokazivanja i razuma. Zato bih se ja vratio na teren manje klizav i na kome ima čvršćih oslonaca za koje se razum može prihvatiti. Vratimo, se, ili, tačnije rečeno, počnimo sa fizikom. Pošto sam malo razmislio, učinilo mi se da bih za početak mogao poći od utvrđivanja nekih osnova, nekih atributa materijalnog bića Svemira koje smo nazvali nestvorenim i večnim. Zaključak, dobijen na osnovu znanja i intuicije, jeste da su ti nestvoreni i večnin atributi svemira prostor, materija, kretanje i vreme. Tim redom ćemo i pričati o njima.